U domaćim političkim salonima i na društvenim mrežama hrvatske ljevice već se predugo kuha ista, prilično bljutava ekonomska juha. Dok građani u trgovinama proživljavaju tihi slom živaca pred policama s mesom i mliječnim proizvodima, oporba nudi spasonosne formule koje zvuče nevjerojatno privlačno.
No, kada se zagrebe ispod površine glasnih parola, opravdano se postavlja pitanje krije li se iza osovine SDP – Možemo!, predvođene Sinišom Hajdaš Dončićem i Sandrom Benčić, išta više od pukog populističkog pamfleta i potpunog sljepila za surovu ekonomsku realnost u kojoj živimo.
Siniša Hajdaš Dončić preuzeo je kormilo SDP-a glumeći modernog ljevičara, ali njegov se stvarni recept za inflaciju svodi na prastari, izlizani socijalistički refleks kažnjavanja onih koji ostvaruju dobit. Njegova velika ideja o uvođenju poreza na ekstraprofit banaka i trgovačkih lanaca mami pljesak osiromašenih umirovljenika na tribinama, ali u stvarnom svijetu predstavlja opasan promašaj.
Hajdaš Dončić u toj računici svjesno prešućuje da je Hrvatska dio eurozone i da on u rukama nema apsolutno nikakve monetarne poluge, jer o tiskanju novca i kamatnim stopama odlučuje Frankfurt, a ne Markov trg. Pokuša li SDP doista provesti svoj plan i agresivno udariti po korporativnom sektoru, dogodit će se ono što uči svaki student prve godine ekonomije – trgovci će te nove poreze jednostavno, preko noći, preliti na leđa istih onih potrošača koje stranka navodno želi spasiti, ostavljajući građane u još dubljem blatu i s još višim cijenama.
S druge strane, Sandra Benčić i njezina platforma Možemo! inflaciju promatraju kroz ružičaste naočale ekološkog aktivizma, tretirajući divljanje cijena kao zgodnu kulisu za guranje svoje zelene agende.
Njezina vizija borbe protiv skupoće uključuje masovnu gradnju solarnih panela i stvaranje nekakvih romantičnih, kratkih lanaca opskrbe kojima bi se izbacili pohlepni posrednici. Ta tobože progresivna teorija pati od kroničnog nedostatka empatije prema sadašnjem trenutku, jer što prosječnom građaninu, koji danas na blagajni plaća maslac kao da kupuje suho zlato, znači obećanje da će za deset godina Hrvatska imati jeftinu struju iz vjetroelektrana.
Platformi Možemo! bolno nedostaje bilo kakvo operativno rješenje za preživljavanje od danas do sutra, jer gladni radnici ne mogu jesti solarna polja niti plaćati račune ideološkim predavanjima o održivom razvoju i energetskoj samodostatnosti.
Najveća opasnost ove potencijalne protuinflacijske koalicije leži u potpunom neskladu između dvaju tabora koji se, realno gledajući, ne mogu dogovoriti ni oko upravljanja lokalnim komunalnim poduzećima, a kamoli složenim državnim sustavom.
SDP bi problem rješavao rigidnim državnim intervencionizmom i dekretima odozgo, dok Možemo! preferira beskrajno debatiranje, aktivistička vijećanja i reformske procese koji traju godinama. Zamislite taj dvojac u situaciji u kojoj moraju donijeti brzu, pragmatičnu i potencijalno bolnu odluku za gospodarstvo; umjesto akcije, država bi dobila višemjesečne koordinacijske sastanke i međusobna optuživanja oko toga čija je ideologija ispravnija.
Dosadašnji rezultati njihove vladavine govore sami za sebe, jer dok je Zagreb pod vlašću Možemo! postao simbolom upravljačke tromosti i sporosti, SDP-ovo povijesno vođenje države ostalo je zapamćeno isključivo po rezanju prava i uvođenju mjera štednje.
Konačna presuda stoga razotkriva sav jad oporbene retorike i pokazuje da Hajdaš Dončić i Sandra Benčić nemaju apsolutno nikakav čarobni štapić za obuzdavanje inflacije. Njihov plan nije stvarno rješavanje problema, već pokušaj da se na valu opravdanog narodnog gnjeva dokopaju vlasti, nudeći reforme koje bi u praksi donijele samo novi val nestabilnosti, usporavanje gospodarstva i uvođenje zemlje u eksperimentalni ekonomski laboratorij.
Građani koji od ove kombinacije očekuju spas od skupoće brzo bi shvatili da su samo ušli u ljevičarski kaos, u kojem bi cijene i dalje rasle, ali bi barem imali priliku slušati moralne prodike o tome kako je to nužna žrtva za viši društveni cilj.
