Luka je izgubio oca kada je bio samo beba, a sjećanja na njega bila su samo priče koje mu je mama pričala pred spavanje.
Svake godine, na Lukaov rođendan, njegova mama bi ga vodila do groba njegovog oca. Na taj poseban dan, grob bi bio ukrašen cvijećem, a pored njega bi ležali pokloni. Mama bi mu objašnjavala da je tata u raju i da mu svaki rođendan šalje poklon kao znak ljubavi. Luka je to vjerovao svim srcem. U njegovoj mašti, tata je bio svjetlost koja se smiješi s neba, a pokloni su bili mostovi koji su ih povezivali.
“Zato što je tata sada anđeo, Luka. Gleda nas s neba i želi da budemo sretni,” rekla je, iako je znala da nijedna riječ ne može zamijeniti prisutnost njegovog oca.
Svake godine, Luka je ponavljao ovaj ritual. S godinama su pokloni postajali sve veći, ali je i tuga rastla. Osjećao je kako se svijet oko njega mijenja dok je on ostajao zarobljen u sjećanjima na oca kojeg nikada nije upoznao. Njegovi prijatelji su imali očeve uz sebe, zajedno su igrali nogomet i dijelili tajne. Luka je, s druge strane, često osjećao da mu nedostaje dijelić sreće koji su drugi imali.
Iako je svake godine stizao do groba s poklonima i osmijehom, tajna tugovanja nosio je sa sobom. Ali uz svoju mamu, Luka je naučio da ljubav nije uvijek prisutna u fizičkom obliku; ponekad dolazi kroz sjećanja, priče i poklone ostavljene na mjestu gdje je srce voljene osobe počivalo. U tom se djetetu, unatoč svemu, rađala snaga da nastavi dalje, sjećajući se svog tate i noseći njegovu ljubav u svakom koraku svog života.