Imali smo priliku napraviti intervju s Dragicom Benčik, ravnateljicom Centra za odgoj i obrazovanje Čakovec, koja je tijekom 27 godina rada, od kojih 17 kao ravnateljica, oblikovala ustanovu u prepoznatljivi “brend” Međimurja. Ovaj razgovor, otkriva njezin put pun izazova, radosti i neizbrisivih uspjeha, uz poseban naglasak na dugogodišnju borbu za novu školsku zgradu, čiji završetak označava vrhunac njezina profesionalnog vijeka. Dragica otvara srce o svojim iskustvima, viziji za budućnost Centra i toplim porukama za roditelje, korisnike i djelatnike, ostavljajući za sobom nasljeđe strasti i posvećenosti. Pridružite nam se u ovom putovanju kroz njezin životni i profesionalni put, koji je trajno obilježio život mnogih u lokalnoj zajednici.
Možete li nam ukratko opisati svoj put kao ravnateljica Centra za odgoj i obrazovanje Čakovec? Koji su bili najveći izazovi i postignuća tijekom vašeg mandata?
Istina je da kod prijave za posao ravnatelja uopće nisam ni slutila što me sve čeka na tom poslu. Nakon 17 godina ravnateljstva sa apsolutnom sigurnošću mogu reći kako je posao ravnateljice Centra izuzetno dinamičan i izazovan, no usprkos svemu, na kraju i jako uspješan, zbog čega pucam od zadovoljstva i ponosa! Naime, na posljednjem koordinacijskom sastanku RERC-a, 15.7., zaključeno je kako bi Centar za odgoj i obrazovanje početkom slijedeće školske godine trebao useliti u novu „ljepoticu“ na Jugu! Presretna sam jer je dugogodišnja borba za novu školsku zgradu konačno dala najbolji mogući rezultat. To je prava točka na i mojeg profesionalnog vijeka! Tako da u mirovinu mogu otići zahvalna, ponosna i presretna!
Zahvalna sam svima koji su na bilo koji način pomogli da ostvarimo naš san!
Naravno, nova škola je uspjeh cijele naše zajednice: Grada Čakovca, Međimurja, a beskrajna sreća za sadašnje i buduće polaznike Centra, njihove obitelji, ali i sve naše zaposlenike koji su usprkos nemogućim uvjetima za rad doveli i održali stručni rad u Centru na zavidno visokom nivou, usklađeno sa suvremenim znanstvenim spoznajama edukacijsko-rehabilitacijske struke.
Centar za odgoj i obrazovanje Čakovec je, bez ikakvog pretjerivanja, tijekom proteklih godina izrastao u „brend“, itekako prepoznat u struci te vidljiv u široj zajednici zbog prekrasnih proizvoda od keramike koje izrađuje učenička zadruga „Fijolica“.
Jasno je svakome da sam tijekom 17 godina naišla na bezbroj izazova, ali i predivnih događaja i trenutaka kojih ću se zauvijek sjećati s velikim zadovoljstvom.
Rezime mojeg rada u Centru – 27 godina koje su u najvećoj mjeri odredile moj profesionalni i privatni život, a koje bih, da me netko pit, ponovila opet!
Možete li nam dati konkretne podatke o radu Centra, problemima s kojima se susrećete, broju korisnika i osoblja?
Zgrada Centra je izgrađena 1971. Od samog početka rada njegova rada Centru nedostaje prostora za kvalitetan rad s djecom s razvojnim teškoćama! Naime, na postojećem prizemlju odmah se počeo nadograđivati kat! Od 1973. do danas zgrada je ostala ista! Predviđena je za školovanje maksimalno 70 učenika s lakšim razvojnim teškoćama. Izgrađena je kao jedinstveni projekt s III.OŠ, sa zajedničkom sportskom dvoranom i školskom kuhinjom, čije je dijeljenje tijekom vremena prema navodima III. OŠ postalo otežano, odnosno nemoguće pa smo se morali orijentirati na druga, za nas značajno teža i financijski nepovoljnija rješenja. No, preživjeli smo i to!
Pretpostavljam kako svi u Međimurju znaju za našu dugogodišnju borbu za novu školsku zgradu jer u postojećem prostoru naprosto nismo mogli raditi. Naime, radi se o prostoru koji bi teško zadovoljio pedagoške standarde 19. stoljeća. Zbog toga smo se morali snalaziti na različite načine. Najprije smo uspostavili suradnju s Dnevnim boravkom djece “Dr. Antun Bogdan” Caritasa Varaždinske biskupije, potom smo kroz humanitarnu akciju Međunarodnog kluba žena Zagreb (The International Women’s Club Zagreb) uspjeli nabaviti montažni objekt od poduzeća TEHNIX d.o.o., pri čemu nam je gospodin Đuro Horvat odobrio dodatni popust jer smo prvi u Međimurju koristili taj njihov proizvod.
Kako je vrijeme odmicalo, sa stalnim rastom broj učenika i zaposlenika, naš problem prostora postao je još izraženiji! Zadnjih par godina smo zahvaljujući Srednjoj školi Čakovec, razumijevanju i susretljivosti gospodina Bratoljuba Horvata i ravnateljice Gordane Ramuščak te našeg osnivača Grada Čakovca taj problem sanirali njihovim školskim prostorom. Naime, odgoj i obrazovanje svih učenika iz naših razreda odvijali su se u tim prostorima, a u matičnoj školi smo zadržali učenike iz odgojno-obrazovnih skupina kojima je po prirodi stvari potrebno više podrške od strane stručnjaka različitih profila.
Svakako je veliki izazov koordinirati cjelokupan rad Centra na tri lokacije, uz činjenicu da školujemo učenike s područja cijelog Međimurja, što opet treba svakodnevno dodatno uskladiti i s organiziranim prijevozom naših učenika diljem Međimurja. Ljudi izvan struke često ne razumiju kako nije isto organizirati rad u tzv. kvartovskoj školi ili rad u Centru, gdje naša djeca s različitom satnicom trebaju odlaziti kući u isto vrijeme zbog prijevoza. Pri tome treba uskladiti apsolutno sve, od rasporeda učeničkih aktivnosti u školi do zaduženja svih učitelja i zaposlenika. To je svake školske godine ogroman posao tijekom kojeg najčešće cijela stručna služba skupa s ravnateljicom, gotovo da gubi zdrav razum!
Koji savjet vezan uz rad sa djecom s razvojnim teškoćama biste dali zakonodavcima, lokalnoj samoupravi ili društvu općenito kako bi rješili postojeće prepreke ili probleme?
I nakon 40 godina rada u struci teško mi je dati neki univerzalni savjet koji bi mogao riješiti probleme ovog područja, a kojih je doslovce bezbroj.
Međutim, mislim da je ipak najvažnije, kada su u pitanju problemi osoba s većim razvojnim teškoćama i invaliditetom, da naprosto trebamo biti empatični, dobri ljudi, u svim stručnim, društvenim i političkim tijelima koja odlučuju o njihovim pravima! Ako polazimo iz te pozicije, dobrog čovjeka koji uistinu želi riješiti problem, uz malo strpljenja problem će biti riješen. Gdje ima istinske volje ima i načina. To se odnosi na sve, od stručnjaka najrazličitijih profila: u školstvu, socijali, zdravstvu, do političara i zakonodavstva.
Roditeljima osoba s većim razvojnim teškoćama je stvarno teško, a najteže je kad ostare, onemoćaju i kad u toj situaciji ne nađu pravo mjesto za svoje odraslo „dijete s teškoćama“! Osjećaju se bespomoćno, napušteno od svih i svakoga. Naše društvo još nije našlo pravo rješenje ovog problema. Za sve nas, za društvo u cjelini, nije dobro da se skrb za tzv. slabije i onemoćale članove društva pretvara u privatan biznis pojedinaca, gdje je ta usluga za većinu financijski nedostupna, a u isto se vrijeme kvaliteta tih usluge nedovoljno kontrolira. Grozim se i od same pomisli na onaj požar u tzv. domu za starije osobe u Zagorju, u kojem su ljudi izgorjeli, smrtno stradali!
Obrazovanje je relativno dobro uređeno, naravno ima i tu prostora za napredak. Mišljenje sam da skrb za odrasle osobe, nakon 21. godine života, treba preispitati i naći optimalna rješenja obzirom na individualni status svakog pojedinca, koja će im omogućiti primjerenu podršku i skrb tijekom života, od radnog angažmana pa do smještaja, primjereno dobi i sposobnostima, poštujući dostojanstvo svake osobe i civilizacijske norme suvremenog društva.
Kako je izgradnja novog kompleksa Centra utjecala na rad ustanove i kakve promjene očekujete po njegovom završetku?
Od početka izgradnje do danas proteklo je nešto više od godine i pol. Naravno, svi željno očekujemo preseljenje! Nakon svih godina patnje zaslužili su to naši učenici, njihovi roditelji, ali i svi budući korisnici. Struka će konačno moći realizirati sve svoje potencijale za dobrobit svih onih koji će trebati podršku i pomoć iz našeg djelokruga rada.
Koje su ključne prednosti novih prostora za korisnike Centra i kako će oni unaprijediti kvalitetu odgoja i obrazovanja?
Sigurno je da će se novi prostori moći puno bolje prilagoditi potrebama naših korisnika. Naime, pojedini korisnici trebaju tišinu, drugi prostor za trčanje i kretanje, treći određenu senzornu stimulaciju… sve je to bilo nemoguće osigurati u sadašnjim prostorima. Isto tako, kreativni rad s glinom, likovna, glazbena i tjelesna kultura te brojni rehabilitacijski postupci u postojećim prostorima uopće nemaju adekvatne uvjete. Postupci dijagnostike i procjene će se vršiti u primjerenim uvjetima koje do sada uopće nismo imali! Konačno ćemo jesti u blagovaonici, hranu ćemo konačno kuhati sami, u našoj školskoj kuhinji! Mogu nabrajati do sutra! Ovo što sada imamo i ono što će RERC pružiti je doslovce, kako naš narod kaže, “nebo i zemlja“! Teško je pobrojati sve što nemamo, a što ćemo sve imati! Preporod, u punom smislu te riječi!
Kako vidite budućnost Centra nakon vašeg odlaska u mirovinu? Kakvu viziju očekujete u njegovom daljnjem razvoju?
Sigurna sam da je budućnost Centra sjajna! Ostaje tim vrhunskih suradnika i stručnjaka koji svoj posao rade izvrsno! Rekla sam i ponavljam – Centar je brend- to nije zasluga pojedinca, to je zasluga tima s kojim radite!
Jasno, u većini slučajeva morate biti lokomotiva koja će kompoziciji odrediti smjer, brzinu i pokoju stanicu, ali uz previše kočničara nećete stići ni do prve stanice! Ja sam imala tu sreću da imam sjajne suradnike koji često nisu marili za formalno radno vrijeme, a sve kako bi ostvarili naše zajedničke ciljeve! Bez tima, suradnika, uspješan rad i svakodnevno vođenje 100 zaposlenika naprosto ne može funkcionirati! Tim ostaje i zato uopće ne brinem!
Zajednički smo planirali razvoj RERC-a. Moja suradnica , psihologinja Tatjana Žižek zna sve naše razvojne želje i potencijale koje će uskladiti s vizijom budućeg ravnatelja Roberta Posavca, i sve će ići dalje pozitivnim tijekom i razvojem! Osnovnoškolsko obrazovanje, koje je naša osnovna djelatnost, obogatit će se s predškolom za učenike s većim razvojnim teškoćama te srednjoškolskim obrazovanjem za pomoćno zanimanje u grafičko-kartonažnoj struci, kako bi se izradom ambalaže zaokružila proizvodnja glinenih proizvoda koje izrađuje „Fijolica“ o kojoj apsolutno sve zna moja dugogodišnja suradnica u pom području Zvjezdana Miri Barila.
Isto tako, planiramo i daljnji razvoj socijalnih usluga u zajednici za djecu s većim razvojnim teškoćama te oštećenjem vida. Naša edukacijska rehabilitatorica Ana Kraljić završila je 10 mjesečnu edukaciju u Perkins Institutu u Bostonu, s kojim imamo potpisan ugovor o suradnji, dok su kolegice Jelena Lakuš Maček i Rahela Posavec u okviru ustanove Mali dom – Zagreb osposobljene za funkcionalnu procjenu vida. Planira se daljnja suradnja te sva proširenja usluga koja su potrebna našoj zajednici. Rekla bih, samo je nebo granica! I odgovarajuća financijska potpora, naravno! Sve će savršeno funkcionirati i dalje! I zato se mogu veseliti zadnjem Učiteljskom vijeću koje ću voditi 27.8.2025.!
Koji trenutak ili uspjeh iz vašeg rada u Centru vam je najviše ostao u sjećanju i zašto?
Iza mene je 40 godina rada u struci! Bilo je puno sretnih i uspješnih trenutaka ali datumi 25.5. i 24.11.2023. su datumi bez kojih moj profesionalni put ne bi imao ovako sretan kraj! Na prvi datum je potpisan Ugovor o izgradnji, a na drugi datum smo se Predsjednik Vlade Andrej Plenković i ja, uz ostale, uhvatili lopata i počeli graditi! Još samo fali datum otvorenja nove škole! I to bi bilo to! Ostvarenje mog sna!
Kako ste se nosili s izazovima vođenja ustanove tijekom godina, posebice u kontekstu promjena u obrazovnom sustavu?
Obrazovni sustav je ogroman i spor. Promjene u redovnom sustavu obrazovanja su nešto češće, dok su oni tzv. posebni uvijek zadnji na redu. Promjene bi trebale biti stalne, zasnovane na novim znanstvenim spoznajama u svim područjima koja se bave odgojem i obrazovanjem! Najčešće to nije slučaj pa se ljudi u praksi snalaze na način da važeće Nastavne planove i programe prilagođavaju svakom djetetu individualno, uz multidisciolinarni pristup! Rekla bih, snalazili smo se bez većih „potresa“!
Kakav savjet biste dali svojem nasljedniku ili nasljednici na mjestu ravnatelja/ice?
Nasljedniku – Robertu Posavcu! On radi već dugo i dobro zna kako stvari funkcioniraju u Centru! Sigurno je da svaki ravnatelj ostavlja svoj pečat i trag na rad ustanove pa tako će i on. Preporučam mu da nastavi raditi stvari koje su nam se pokazale dobrima, ali svakako da razvija i nove sadržaje i aktivnosti koje su potrebne našim polaznicima, njihovim obiteljima i stručnjacima, kako bi kvaliteta svih dosadašnjih i budućih usluga rasla, a sve u skladu s potrebama naše zajednice – Međimurja!
Kako planirate provesti vrijeme u mirovini i hoćete li ostati povezani s Centrom na neki način?
Najprije ću odmarati, barem mjesec dana! Voljela bih otići u Švedsku. Tamo imam rodbinu u koju želim konačno posjetiti. Planiram obići grad i osnovnu školu koju sam pohađala dok sam kao dijete s roditeljima živjela tamo! Naravno, planiram održavati vezu s Centrom! Tamo će ostati meni dragi ljudi ostali koji su obilježili moj privatni i poslovni život! 27 godina sam živjela tu! No, treba znati i otići! Svi znaju gdje sam i ako im budem u bilo kojem smislu nedostajala, privatno ili poslovno, znaju gdje će me naći! Za sve to treba mi dobro zdravlje! Nadam se da će me poslužiti i tada sama nebo zna što ću sama sa sobom u mirovini. Planova mi ne nedostaje!
Što biste poručili roditeljima, korisnicima i djelatnicima Centra uoči vašeg odlaska?
Za početak neka uživaju maksimalno u novim prostorima, svi! Zaslužili su! S vremenom, ali ipak ubrzo, moraju zajednički odrediti smjernice puta u bolju budućnost, za korisnike i za stručnjake.
Kako vidite ulogu Centra za odgoj i obrazovanje Čakovec u lokalnoj zajednici u budućnosti?
Centar je brend i to će i ostati, sigurna sam u to! On je prije svega resursni centar Međimurja koji ima najbrojniju i najbolju ekipu stručnjaka koja uz stalne, specifične edukacije usklađene s potrebama sadašnjih i budućih korisnika, može odgovoriti na sve potrebe naše zajednice u području odgoja i obrazovanja djece i mladih s razvojnim teškoćama. Razvoj socijalnih usluga za tu populaciju razvijat će se i dalje u dogovoru s nadležnim Zavodima za socijalni rad, odnosno Ministarstvom rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike! Sve će to ići dobro! Sigurna sam!
