Pet eura za salatu. Fotografija računa, zgražanje u opisu, i već poznati komentar: “Ovo je ludilo, tko će ovo plaćati?” I tako, svake godine, iste scene, druga salata.
U redu, razumijemo. Cijene u sezoni često znaju iznenaditi, pogotovo kad su u pitanju osnovne stvari poput salate, kave, kuglice sladoleda. Ali ono što se uvijek iznova pitamo je, ako znamo cijene prije nego naručimo, zašto se čudimo tek kad dobijemo račun?
U većini restorana jelovnik je dostupan prije nego što se sjedne. Stoji na vratima, na stolu, na internetu. Sve je tu, crno na bijelo. Salata: 5 eura. Ne piše „iznenađenje“. Pa ipak, nakon što se sve pojede i popije, često slijedi objava na društvenim mrežama, kao da nas je netko prevario.
Možda je problem u nečemu drugom? Možda ne očekujemo da će “obična” salata koštati koliko i cijeli obrok u nekim drugim zemljama. Možda nas i boli što domaće more postaje luksuz ne samo za strane goste, nego sve češće i za nas.
Ali realnost je da živimo u sezoni visokih očekivanja i visokih troškova. Ugostitelji posluju nekoliko intenzivnih mjeseci godišnje, troškovi im rastu kao i svima nama, a lokacije na prvoj crti do mora, one se oduvijek plaćaju skuplje. Uostalom, 5 eura danas je cijena dvije kave, voćnog soka, parkinga na sat vremena… ili, eto, jedne salate.
To ne znači da su sve cijene opravdane, niti da treba zatvarati oči pred pretjerivanjem. Dapače, o tome treba razgovarati. Ali možda bi bilo korisnije pitati je li ono što smo platili bilo i vrijedno tog novca? Jesmo li dobili svježu, lijepo posluženu salatu, pristojnu uslugu, pogled koji se pamti? Ako jesmo, možda tih 5 eura i nije tako strašno.
Turizam nam je važan, ali i mi smo gosti u vlastitoj zemlji. I kao i svi gosti imamo izbor. Možemo birati gdje ćemo sjesti, što ćemo naručiti, i što ćemo, u konačnici, platiti. Ali kad to već učinimo možda je vrijeme da prestanemo dramatizirati. Nije nas salata prevarila. Bila je tamo cijelo vrijeme. Samo smo je zaboravili pročitati.
