Umjetničke instalacije često imaju za cilj izazvati emocije, potaknuti razmišljanje ili, u najboljem slučaju, stvoriti dijalog među promatračima. No, instalacija koja se trenutno nalazi u jezeru Starog grada u Čakovcu postavlja pitanje: je li ovo doista umjetnost ili naprosto provokacija koja može izazvati strah i nelagodu?
Kada padne mrak, jezero postaje mjesto koje može izgledati kao scena iz horor filma. Neobične svjetlosne instalacije, koje se reflektiraju, mogu stvoriti dojam bizarnog ambijenta. Za prolaznike, osobito one koji se nalaze sami, situacija može postati zastrašujuća. Umjetnička djela koja bi trebala potaknuti inspiraciju i divljenje, umjesto toga, mogu izazvati osjećaj tjeskobe. U tami noći, svjetlosni efekti umjesto da osvijetle, često stvaraju sjene koje obavijaju jezero, a njihov oblik i kut mogu iznenada izazvati strah.
Pitanje koje se nameće jest: što umjetnik zapravo želi postići ovom instalacijom? Ako je cilj bio izazvati strah ili nelagodu, to može biti zanimljiva umjetnička strategija, no postavlja se pitanje etike. U umjetnosti se često raspravlja o granicama koje umjetnici smiju prekoračiti u potrazi za izražavanjem, ali bi li te granice trebale uključivati emocionalnu sigurnost promatrača?
Umjetnost bi trebala biti iskustvo koje obogaćuje i inspirira, a ne nešto što tjera ljude da se osjećaju nesigurno ili uplašeno. U doba kada se sve više naglašava važnost mentalnog zdravlja i emocionalnog blagostanja, postavlja se pitanje: koliko daleko možemo i trebamo ići u imenu umjetnosti?
Na kraju, postavljajući se u kontekst ove instalacije, važno je razmisliti o njenoj svrsi i utjecaju na zajednicu. Umjesto da postane simbol kreativnosti i inovacije, ova instalacija u jezeru Starog grada mogla bi postati predmet kritike i straha. U tom smislu, umjetnost bi trebala poticati pozitivne emocije, a ne izazivati nelagodu. U tom slučaju, možda bismo se trebali zapitati: kakva je to zapravo umjetnička instalacija?
