Nesreća koja se dogodila u Kuršancu, u kojoj su tragično izgubila život troje malodobne djece, duboko je potresla cijelu zajednicu i širu javnost. U ovakvim trenucima, očekivali bismo zajedništvo, suosjećanje i podršku onima koji su pretrpjeli najdublju bol. Međutim, umjesto toga, društvene mreže su postale platforme za osudu, mržnju i javno linčovanje, što otvara pitanje: što to u ljudima izaziva ovakve reakcije?
Nažalost, tragedije često otkrivaju mračnije strane ljudske prirode. U trenutku kada bi suosjećanje trebalo biti na prvom mjestu, mnogi se odlučuju za iskaljivanje bijesa i frustracije putem anonimnosti koju pružaju društvene mreže. Komentari koji su se pojavili nakon nesreće često su bili ispunjeni osudama, te su pozivali na osvetu, zaboravljajući pritom osnovnu ljudsku dimenziju tragedije. Ovakva reakcija ne samo da je nehumana, već također ukazuje na duboku potrebu za prebacivanjem krivnje na nekoga drugoga, što je često znak nesigurnosti i straha.
Ovaj fenomen može se promatrati kao bijeg od stvarnosti. U svijetu gdje su tragedije sve prisutnije, pojedinci se suočavaju s vlastitom nemoći i boli. Umjesto da se suoče s tim emocijama, mnogi biraju olakšanje kroz osudu, vjerujući da tako preuzimaju kontrolu nad situacijom. No, takav pristup ne donosi istinsku pravdu niti rješenje; on samo produbljuje rascjep u zajednici i stvara dodatnu bol.
Kritički je važno razumjeti da iza svake tragedije stoje ljudi – obitelji, prijatelji, zajednice koje pate. Umjesto da se fokusiramo na kaznu, trebamo usmjeriti energiju prema prevenciji i razumijevanju uzroka tragedija. To uključuje razgovor o sigurnosti, edukaciji o prometnim pravilima, ali i o emocionalnoj podršci za sve koji su pogođeni nesrećama.
U ovom trenutku, društvo se mora zapitati: kakvu poruku šaljemo kada se okrenemo osudi umjesto suosjećanju? Naša ljudskost ne bi trebala biti definirana potrebom za kaznom, već sposobnošću da se zajedno suočimo s boli i radimo na izgradnji bolje budućnosti. Samo kroz dijalog, empatiju i zajednički rad možemo pronaći put ka ozdravljenju i spriječiti slične tragedije u budućnosti.
U konačnici, tragedija u Kuršancu trebala bi biti poziv na buđenje. Vrijeme je da preispitamo svoje reakcije i ponašanje u trenucima boli. Umjesto da tražimo krivce, trebali bismo težiti razumijevanju i zajedničkom zacjeljivanju, jer samo tako možemo izgraditi društvo koje će se suočiti s tragedijama s dostojanstvom i suosjećanjem.
