Nakon nedavne sjednice Općinskog vijeća na kojoj je odbačen projekt skladišta za turistički vlakić i bicikle, mještani Donjeg Vidovca s pravom se pitaju u kojem smjeru plovi njihov brod. Dok načelnica Bojana Petrić odluku brani argumentima o financijskoj održivosti i zaštiti općinskog proračuna, nemoguće je ignorirati osjećaj da je propuštena još jedna prilika za konkretan razvoj turizma.
Kapital koji stoji, umjesto da radi
Glavna zamjerka koja se može uputiti trenutnom vodstvu općine nije nedostatak dobrih namjera, već očit nedostatak proaktivnosti. U naselju postoji kapital – objekti koji su u vlasništvu općine – no oni prečesto stoje prazni. Umjesto da se kuka nad njihovim stanjem ili potencijalnim troškovima održavanja, mještani bi imali daleko više koristi od pristupa koji traži rješenja, a ne prepreke.
Uspješne općine su one koje ne čekaju idealne uvjete, već koriste ono što imaju. Odbacivanje projekata pod egidom “nedovršenosti” često je samo eufemizam za nedostatak energije da se ti isti projekti dovedu do kraja.
Manje retorike, više rezultata
Upravljanje općinom zahtijeva više od samog održavanja “hladnog pogona”. Za mještane je uvijek bolja opcija manje priče, a više vidljivog rada na terenu. Puko dizanje ruku od projekata jer su “komplicirani” ili “dugoročno upitni” šalje poruku pesimizma. Ako se svakom potencijalnom razvoju pristupa s dozom straha, Donji Vidovec riskira da ostane zarobljen u mjestu dok se susjedne općine brendiraju i privlače europski novac.
Potreba za novom vizijom
Nije grijeh biti oprezan s proračunom, ali je politički kratkovidno ne prepoznati da turistička infrastruktura, poput spomenutog vlakića i bicikala, nije trošak, već alat za privlačenje ljudi. Općinski objekti ne smiju biti samo prazne ljušture; oni moraju postati centri aktivnosti.
Načelnica i Vijeće morali bi shvatiti da se povjerenje mještana ne gradi na onome što je zaustavljeno da se ne bi pogriješilo, već na onome što je pokrenuto da bi svima bilo bolje. Donji Vidovec ima potencijal, ali on se neće ostvariti sam od sebe dok god je politika “nečinjenja” glasnija od politike “stvaranja”.
