Proteklih dana u srednjoj Bosni ponovno su zapuhali stari vjetrovi mržnje. U okolici Žepča, gdje Hrvati žive stoljećima, zapaljene su hrvatske zastave. Nije riječ o incidentu, nego o jasnoj i ciljani poruci.
Samo par dana ranije, u Novoj Biloj, na lokalitetu Pješčara, skupina mladića koja sebe naziva pripadnicima mudžahedinima oštetila je spomenik poginulim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane. Istim tonom i istom simbolikom, u svome huškanju na društvenim mrežama, zazivali su klanje Hrvata, pozivali na „kidanje glava“ i otvoreno slavili nasilje.
Nekolicina su privedena, za ostalima se traga. Bar nešto. Da nevolja nikada ne dolazi sama pokazuje nam zorni primjer iz Mostara, od nedjelje. Samoprozvani umjetnik odlučio je pošarati križ na Humu, o čemu smo već pisali.
Sjećanja su još svježa, a rane nezacijeljene. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini predugo je bio taoc velike šutnje i političke korektnosti koja nikada nije priznala istinu: da su Bošnjaci i Hrvati u ratu devedesetih bili i saveznici i neprijatelji.
Hrvatska država, koja je tada bila pod embargom i sama krvarila, omogućila je Bošnjacima opskrbu oružjem preko svojeg teritorija. Tisuće bošnjačkih izbjeglica našle su spas i krov nad glavom na hrvatskoj obali. U Splitu, Makarskoj, na otocima…
Dječji smijeh u progonstvu bio je znak nade za jedno buduće pomirenje. No, dok su žene i djeca spašavani, njihovi očevi i braća u srednjoj Bosni su oružjem, koje su primali preko Hrvatske, okretali cijevi prema istim onim vojnicima koji su se do jučer rame uz rame borili protiv JNA i srpskih paravojnih snaga.
Danas, trideset godina poslije, svjedočimo nečemu što zastrašuje i priziva sablasti prošlosti. Vehabijske ćelije, radikalne mreže i novac iz arapskih fondova predugo su se tolerirali. Kad se paljenje zastava i pozivi na nasilje ne sankcioniraju, nego ignoriraju, šalje se poruka da je sve dopušteno ako je usmjereno protiv Hrvata. Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr.
