Zagrebački Hipodrom večeras je više od mjesta na kojem se pjeva i slavi — pretvorio se u golemo srce koje kuca za jednu priču. U trenutku kada je Marko Perković Thompson pred pola milijuna ljudi započeo stihove svoje emotivne balade „Sine moj“, pozornica i cijeli prostor oko nje ispunili su se gotovo opipljivom tišinom i tugom.
Bio je to trenutak kada je i sam glazbenik, poznat po snazi i prkosu, pokazao koliko je krhak pred vlastitom boli. S mikrofon u ruci, pogleda usmjerenog negdje daleko, Thompson je zapjevao s očima punim suza. Njegov glas, inače čvrst i ponosan, u nekoliko je navrata zadrhtao, no to ga nije spriječilo da pjesmu otpjeva do kraja — upravo onako kako srce nalaže.
Publika, koja je dotad gromoglasno skandirala i plesala, gotovo je u sekundi utihnula. Mnogi su, zagrljeni ili držeći se za ruke, tiho pjevali zajedno s njim, dok su pojedini nenametljivo brisali suze s obraza. Kada je pjesma završila, Thompson je podigao pogled prema nebu, kao da šalje tihu molitvu. Uslijedio je snažan, a istodobno i iznimno dostojanstven pljesak, u kojem se osjećala cijela težina trenutka.
Ova izvedba bila je daleko više od obične točke na repertoaru. Bila je to iskrena posveta njegovom sinu Anti Mihaelu, zbog kojeg Thompson dvije godine nije nastupao, ali kojem se, kako je sam znao reći, i vratio na pozornicu. Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr.
