Tekst o Nauk o Marijinu uznesenju na nebo, koje slavimo 15. kolovoza, proglasio je papa Pio XII. 1. studenog 1950. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo koliko i kršćanstvo. Mnogo crkvenih otaca i svetaca, poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskog i drugih, stoljećima su razmišljali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo.
Uoči Velike Gospe brojni su hodočasnici koračali putom prema Marijanska svetišta. Na sebi su nosili odricanje, žeđ, glad i često iscrpljujuće sate puta, kako bi stekli bogatstvo duše, približili se Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, i slijedili je u svetosti i povjerenju Bogu, ali i radi zdravlja za obitelj.
Hrvatska je ponešena mašom marijanskih svetišta, crkava i kapelica. To svjedoči da nam je Marija, Majka Božja, duhovna Zaštitnica u teškim trenucima života, na križnim putovima naše povijesti, ali i u osobnim i obiteljskim nevoljama.
U evanđelju vidimo i majku Mariju na sličnom dugom putu napornom i vrućinom od Nazareta do Elizabetina doma u judejskom Gori, na putu svoje vjernosti Bogu i služenja bližnjemu. Zatečena susretom, nadahnuta i sretna Elizabeta s djetetom kliče Mariji: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1, 42–43). Prosvijetljena Duhom Svetim, Elizabeta prepoznaje veličinu Marijine majčinske službe Sina Božjega, našega Spasitelja. Bog je velik, svjedoči Marija! On je pogledao neznatnu službenicu koja ga zahvalno veliča svojim životom, slavom duše, duha i tijela. Da, Marija je neznatna službenica koju milosni Bog lako pogleda, ali Elizabeta joj ne osporava ni njezino dostojanstvo majke Sina Božjega: „Blažena ti, blago tebi, što povjerova riječ Božjoj“ (usp. Lk 1, 45).
Kao vjernici, mi smo duhovna djeca Majke Marije, prve vjernice, učenice i učiteljice naše vjere. Ovim blagdanom Majka Marija uvodi nas u otajstvo vjere, u ljepotu i bogatstvo života u vjeri. Pokazuje da je vjera prije svega milosni dar Božje ljubavi, ali isto tako da vjera zahtijeva našu otvorenost i povjerenje u Božji dar. Govori nam da je Božja ljubav prema nama toliko stalna i snažna da možemo u nju pouzdanije vjerovati nego u sva ljudska znanja i sigurnosti.
Otkriti Božju ljubav u svom životu i shvatiti da nas Bog ljubi važnije je za našu vjeru nego sav trud oko ispunjenja zapovijedi ljubavi. Marijina vjera čini je prisutnom u svakodnevici, jer i Bog, kojega ona veliča svojim životom, prisutan je i djeluje u ljudskoj povijesti.
Sve ono što se suprotstavlja Bogu i čovjekovu dostojanstvu – umišljene oholice, silnike i njihova prijestolja, prazni bogataši – propada, nestaje i nema budućnost. Marijina vjera povezuje Nebo i zemlju. Njezine ruke sklopljene i uzdignute Nebu veličaju Gospodina, a istodobno su joj ruke otvorene bližnjima na zemaljskom putu. Utjelovljena vjera spaja Boga i čovjeka, rad i molitvu, blagdan i radni tjedan, žalost Velikog petka i radost uskrsnoga jutra. A Majka Marija, koja pohodi Elizabetinu kuću, danas po svom načinu pohodi i nas, stvarnost našega doma i naše Domovine.
„Blago tebi što povjerova“, reče Elizabeta Majci Mariji. Blaga je vjera koja nas nosi kroz sve izazove i poteškoće na uzburkanom moru života. Često smo čuli i sami, ali i mi smo imali iskustvo: bez vjere ne znamo što bi bilo s nama. Vjera me je spasila. Koliko je vjera važna u našem životu, sam Isus nam to svjedoči. U Ivanu, na pitanje što im je najvažnije djelo, Isus kaže: „Vjerovati u Boga i u onoga koga on posla“ (Iv 6, 29). Doista, vjera je najvažnije ljudsko djelo-posvjedočenje ljubavlju, jer bez djela vjera je mrtva (Jakovljeva 2, 26). Vjera koja djeluje ljubavlju znači život. Nije život u sebičnosti, nego u zajedništvu s Bogom i bližnjima, po uzoru na Majku Mariju.
Vjera je život s Bogom i s bližnjima. Vrijeme je vjere! Vrijeme je da mi, kršćani, otkrijemo bogatstvo i ljepotu zajedništva života u vjeri. Današnja svetkovina učenice i učiteljice vjere pruža nam upravo tu mogućnost.
