Svećenik Gaston Hubis, koji je više od četrdeset godina posvetio širenju evanđelja, preminuo je 26. lipnja 1992. usred mise, ostavljajući snažan duhovni trag koji i danas nadahnjuje vjernike.
Njegov život bio je obilježen poniznošću i predanošću, daleko od želje za statusom ili materijalnim blagostanjem. Tog kobnog dana, dok je govorio o Božjoj ljubavi i spasenju, vidjelo se da se ne osjeća dobro – glas mu je slabio, a snaga popuštala.
Prije nego što je pao, izgovorio je rečenicu koja je duboko pogodila sve prisutne: „Hvala ti, Gospodine.“
Taj trenutak nije ostao zapamćen samo kao tragedija nego kao snažno svjedočanstvo nepokolebljive vjere. Otac Gaston nije otišao u strahu, već u zahvalnosti, čvrsto vjerujući u obećanje vječnog života o kojem je cijeli svoj život propovijedao.
Vjernici u crkvi ostali su u nevjerici – neki su zaplakali, drugi su se spontano spustili na koljena. Ono što je izgledalo kao tragičan završetak pretvorilo se u nadahnuće. Mnogi su osjetili potrebu da preispitaju svoj odnos s Bogom: neki su povratili izgubljenu snagu vjere, a drugi su se nakon dugo vremena ponovno okrenuli molitvi.
Događaj podsjeća na prizore iz ranog kršćanstva, poput posljednjih trenutaka svetog Stjepana, koji je umirao s pogledom uprtim u nebo. Na sličan je način i otac Gaston napustio ovaj svijet – s mirom i pouzdanjem, a ne tugom.
Njegova iznenadna smrt ostavlja i važno pitanje: Jesmo li spremni na svoj posljednji dan? Živimo li vjeru iskreno i predano ili je uzimamo zdravo za gotovo?
Poruka njegova života i smrti poziv je na obnovu duhovnosti. Njegova posljednja propovijed bila je više od izgovorenih riječi – bila je svjedočanstvo života potpuno predanog Bogu.
