Danas, na isti dan prije osam godina, naš kraj ostao je bez jedne od svojih najljepših duša—Tete Lizе. Elizabeta Toplek nije bila samo pjevačica; bila je glas Međimurja, čuvarica naših korijena i priča koje se prenose s koljena na koljeno.
Svojim pjesmama dala je dublji smisao glazbenom izrazu zavičaja. Njezine su pjesme bile poput toplog zagrljaja doma—iskrene, ispunjene ljubavlju i snažnom vezom uz područje koje je nosila u srcu. Voljela je međimursku popevku više nego itko drugi i znala je da upravo jednostavnost i tuga kriju čaroliju koju svijet treba upoznati.
Zahvaljujući njoj, te su melodije zašumile ne samo po poljima i dvorištima našeg kraja, nego i na pozornicama diljem Hrvatske, pa čak i svijeta. UNESCO je prepoznao vrijednost tog blaga, a mi smo ponosno gledali kako naš glas doseže dalje.
Teta Liza nije ostavila samo bogatu glazbenu baštinu, nego i pouku kako voljeti svoj kraj i živjeti s njim. Njezin jedinstven glas i tonovi još uvijek nas nježno podsjećaju na ljepotu međimurske popevke, koju je s ljubavlju čuvala kao najdragocjeniji dio života. Čuvajući sjećanje na nju, čuvamo i svoje najveće blago—kraj i identitet. Sve to nosimo u pjesmama Tete Lize koje nikad nećemo zaboraviti.
