Dok cijene nekretnina u Hrvatskoj nastavljaju rasti, a velik broj građana sve teže dolazi do vlastitog doma, jedan podatak posebno privlači pozornost: većina stanova kupuje se bez podizanja stambenih kredita.
Procjene pokazuju da se čak oko 70 posto kupoprodaja nekretnina realizira gotovinom.
Takav trend otvara niz pitanja, osobito u kontekstu prosječnih primanja i životnog standarda. Kako je moguće da toliki broj kupaca raspolaže desecima ili stotinama tisuća eura, i zašto se o porijeklu tog novca rijetko javno raspravlja?
Ovako visok udio gotovinskih transakcija može upućivati na postojanje sive ekonomije, izbjegavanje poreza ili nedovoljno učinkovit sustav kontrole financijskih tokova. Iako zakoni predviđaju nadzor sumnjivih uplata i prijavu nepravilnosti, u praksi se rijetko dobivaju informacije o tome koliko se takvih slučajeva doista provjerava.
Istodobno, kupci koji ovise o kreditima nalaze se u sve nepovoljnijem položaju. Banke postrožuju uvjete, kamatne stope rastu, a prodavatelji prednost sve češće daju kupcima koji mogu platiti odmah. Time se dodatno produbljuje jaz između onih koji imaju gotovinu i onih koji bez zaduživanja ne mogu doći do nekretnine.
Tržište se tako postupno pretvara u prostor u kojem gotovina diktira tempo i cijene, dok veliki dio građana ostaje isključen. Unatoč tome, izostaje šira društvena i institucionalna rasprava o tome je li ovakvo stanje dugoročno održivo i pravedno.
Bez veće transparentnosti i jasnijeg nadzora, pitanje gotovinskih kupnji nekretnina ostaje otvoreno, kao i dilema radi li se o normalnoj tržišnoj pojavi ili ozbiljnom sistemskom problemu.
