Dok javnost raspravlja o reformama, stvarnost u učionicama sve je teža. Profesori su preopterećeni, učenici zbunjeni, a sustav puca po šavovima.
Hrvatsko školstvo već godinama traži reformu, ali nitko se ne pita kako se osjećaju oni koji ga svakodnevno nose, učitelji i profesori. Njihov posao danas nije samo prenositi znanje, nego i biti psiholozi, administratori, čuvari discipline i zamjenski roditelji. Učenici su pod pritiskom ocjena, roditelji pod stresom, a nastavnici između njih dvoje, bez stvarne podrške.
Zastarjeli programi, nedostatak resursa i administrativno opterećenje samo su dio problema. Sve više nastavnika priznaje da razmišljaju o napuštanju struke jer su iscrpljeni, demotivirani i potplaćeni. Generacija djece odrasla na ekranima zahtijeva drugačiji pristup, ali sustav i dalje funkcionira po pravilima iz prošlog stoljeća.
Djeca gube interes jer škola ne prati ritam svijeta u kojem žive, a učitelji gube strpljenje jer su prisiljeni prilagođavati se promjenama koje nemaju stvarni učinak. Nastava postaje rutina, a smisao obrazovanja gubi se u gomili formulara, aplikacija i „projekata“ koji ne donose rezultate.
Ako škola više ne uspijeva zainteresirati učenike ni zaštititi učitelje, pitanje nije treba li nam reforma nego tko će je uopće doživjeti. Jer kad oni koji uče druge izgube vjeru u sustav, onda to više nije škola, to je sustav koji uči ljude kako izgorjeti.
