Leonard Sepala nije očekivao heroja kada je uzeo Toga, malog haskija koji se činilo da nije dovoljno jak za vuču saonica. Međutim, na Aljasci 1920-ih, gdje je svaka sekunda bila borba, Togo je postao više od običnog psa – postao je Sepalin najveći oslonac. Godine 1925, dok je difterija harala Nomeom, a serum bio jedina nada, Seppala i Togo krenuli su na gotovo nemoguću misiju – 674 milje kroz oluju i mrak. Prelazili su Nortonski zaljev, gdje je led pucketao pod šapama, a vjetar zavijao kao da ih želi progutati. Togo nije samo trčao – on je predvodio. Njuškao je stazu kada Sepala nije mogao vidjeti ni prst pred nosom, vukao je zapregu kada su svi klonuli, i održavao svog čovjeka na životu kada je ovaj bio na rubu predaje. “Spasio mi je život i dušu”, rekao je Sepala s tugom u očima, promatrajući svog psa kako se bori za svaki korak.
Togo je preminuo 1929. godine, star i umoran, u naručju čovjeka kojeg je volio više od svega. Njegove šape ostavile su trag u snijegu, ali njegovo srce ostalo je zauvijek u Sepalinoj duši. Danas, u muzeju Iditarod, stoji tiho i ponosno, kao podsjetnik da pravi junaci ne traže slavu – oni jednostavno daju sve za one koje vole.
