Veliki broj Hrvata i dan danas odlazi živjeti i raditi u Njemačku, privučeni boljim prilikama za zapošljavanje, višim standardom života i stabilnijim ekonomskim uvjetima.
Iako se često u javnosti za Njemačku govori kao o obećanoj zemlji, postoje posljedice života u tuđini o kojima gotovo nitko ne govori. Naime, većina je gastarbajtera, poglavito u šezdesetima i sedamdesetima, odlazila u tuđinu, a djecu ostavljala kod kuće.
Nakon, nekoliko godina i ta bi djeca došla k roditeljima. Danas je to znatno rjeđi slučaj, naročito zbog jednostavnosti putovanja, mogućnosti učenja jezika, prilagodbe, socijalnih i radnih mjera.
Sin joj nije oprostio
No, da nekad nije bilo tako ispričala je nedavno za Fenix-magazin.de 64-godišnja Hrvatica Marija iz Frankfurta. Kaže da joj sin nikad nije oprostio što ga je ostavila s bakom u BiH kad je imao sedam godina.
“Ostavila sam njega i svoju trogodišnju kćer, njegovu sestru s mojom svekrvom. Mislila sam da će mu biti bolje u našem selu nego u stanu u Frankfurtu. Bilo mi je jako teško, ali suprug i ja smo radili po cijele dane, slali smo novac kući, štedjeli za povratak. Kad smo shvatili da se ipak nećemo tako brzo vratiti, željeli smo dovesti djecu k sebi u Frankfurt.
Kćer je došla, ali sin je tad imao 11 godina i nikako nije htio doći k nama u Njemačku. Nikad mi nije oprostio što sam ga ostavila i nikad se nisam povezala s njim kao majka i sin. Volimo se, poštujemo, ali oboje znamo da nam nešto nedostaje. Ne mogu vam opisati taj osjećaj, često smo zajedno, a kao da glumimo majku i sina. Ne postoji jutro kad ne zažalim što smo živjeli takvim životom. Nikad nisam oprostila samoj sebi što sam ga ostavila. Da mogu, vratila bih sve i drugačije učinila”, rekla je.
Stekli bogatstvo, izgubili djecu
Slično govori i 49-godišnji Ante T. Njegovi su roditelji iz Splita otišli u Stuttgart. S bakom i djedom je zajedno s dvije sestre živio šest godina. To ga prati i danas.
“U životu su uspjeli u financijskom smislu. Mogao bih reći da su stekli bogatstvo, otvorili restorane i u Njemačkoj i Hrvatskoj. Ali, izgubili su djecu, bar kad je riječ o meni. Sjećam se trenutka kad su rekli da odlaze i da će se vratiti, da nećemo ni shvatiti da ih nema. Imao sam šest godina. Stajao sam na vratima i gledao kako pakiraju stvari u auto i odlaze. I godinama poslije, ista scena. Nikad im nisam rekao što osjećam, ali kad su me doveli k sebi u Stuttgart, imao sam osjećaj kao da su mi stranci koji su me otrgnuli od pravih roditelja, moje bake i djeda. Nikad nisam mogao oca nazvati ‘tatom’, zvao sam ga imenom ili sam govorio ‘stari’”, rekao je Ante dodavši da su sestre djelovale kao da su se pomirile sa sudbinom.
Istaknuo je da s ocem nikad nije uspio ostvariti nekakav dobar odnos. Zbog toga se trudi svojoj djeci omogućiti da im ne nedostaje roditeljske ljubavi koju on nije imao.
“Godinama me sve to mučilo. A onda sam, kada sam imao 33 godine, iz Njemačke nazvao oca i majku i rekao im da im opraštam. Otac nije shvatio što im opraštam, jer on misli kako su mi sve dali. Jest, dali su mi sve financijski sve što je trebalo, ali ja nisam žudio za tim. Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr.
