Ljeto na Jadranu više nije što je nekad bilo. More je isto, sunce i dalje prži, ali redovi pred slastičarnicama? Osjetno kraći. Ne zato što je sladoled lošiji, već zato što je skuplji. Kuglica od 2,5 eura (ili više) postaje mali luksuz.
I baš tu počinje nova ljetna drama: pola-pola kuglica sladoleda – da ili ne?
Na jednoj strani vitrine stoji natpis: “Ne radimo pola-pola. Hvala na razumijevanju.”
Na drugoj: “Pola-pola dozvoljeno.
Half-half allowed.”
Zašto ovoliko buke oko pola kuglice?
U doba kad kupci broje svaki euro, žele za svoj novac dobiti najviše. Ako već plaćaš skupu kuglicu, zašto ne probati dva okusa umjesto jednog?
To nije razmaženost, to je logika potrošača u vremenu inflacije.
S druge strane pulta, radnici u slastičarnicama imaju drugu brigu. U sezoni kad svaka sekunda znači bržu naplatu i kraći red, dodatno miješanje okusa znači i dodatni posao. A kad je manje kupaca, svaki mora biti poslužen što efikasnije jer manja zarada ne znači manje troškova.
U ovoj “sladolednoj borbi” tako se zapravo ogleda stanje cijelog društva:
– Kupac traži maksimalnu vrijednost za svoj novac.
– Prodavač traži učinkovitost i opstanak.
Nekad su redovi pred slastičarnicama značili gužvu, živost, turiste s osmijehom. Danas sve češće znače prazninu. I zato svaki izbor, pa i oko pola kuglice, dobiva novo značenje.
Je li pola-pola ustupak kupcu? Ili sitničava komplikacija u teškim vremenima?
POLA-POLA nije samo kombinacija okusa. To je simbol današnje Hrvatske:
Želja za malim užicima, u vremenu velikih poskupljenja.
