Još jedna noć je prošla, otvorio sam umorne oči,
novi dan donosi novu nadu — možda će baš danas doći.
Ljut sam i žedan, već dugo nisam okusio hranu,
a s drugima sam susretao mnoge, neki su mi prijatelji, neki nisu.
Ali neka, snage još imam, moći ću izdržati,
pamtim tvoje riječi: “Čekaj me, ja ću doći.”
I tako, od tog dana, šetam uokolo,
vraćam se na isto mjesto, a ti nikako da shvatiš.
Ljudi prolaze mimo mene, svak’ ide svojim putem,
ja tražim tvoje lice, mašem repićem, nadajući se.
Netko me pomazi, netko me udari,
ali sve će proći, i opet ću biti s tobom.
Kad mi bude teško, sjetim se dana kada sam dolazio u tvoju kuću, među te nove ljude,
s osmijehom na licu, na dlanovima,
rekla si da me voliš i da me nikome ne bi dala.
Bila sam sretna, tada sam znala,
ako ikada zatreba, život bih dala za tebe.
Uvijek sam te pratila, dijelila radost i tugu,
nikome nisam vjerovala kao tebi, najboljem prijatelju.
I onda, tog dana, bilo je čudno,
gledao si me dugo, a zatim me odveo iz stana.
Krenuli smo u vožnju, dug i nepoznat put,
prošli ulice, most, rijeku…
A onda smo odjednom stali, ti si sakrio oči,
rek’o si da ćeš sigurno doći, ali da te čekam.
Ostao sam zbunjen, gledao te,
sam u nepoznatom kraju, ne znam kud ću s sobom.
Dani su prolazili, teški i sivosivi,
ali ja sam se hrabrio, tražeći te u svakom prolazniku.
Prošlo je mnogo vremena, godine su se smjenjivale,
a kada bi mi bilo najteže, dozivao sam tvoje ime.
Dođi, molim te, dođi,
sve će biti kako treba, ništa neću tražiti — ni komad kruha.
Ali tebe nema, i više nemam snage,
polako sklapam oči, spreman za posljednji put.
Ako ikada dođeš, možda i nećeš,
ali ako dođeš, znaj da sam te čekao dugo i volio te snažno.
Dok zora polako svijetli, zadnjim dahom dišem,
za oproštaj te molim, više nisam mogao izdržati.
