Svaki dan u isto vrijeme, točno u 17:45, stajala je ispred tramvajske stanice. Ljudi su je viđali – krhku, smeđu kujicu s spuštenim ušima i tužnim pogledom koji je govorio više od riječi. Nije prilazila nikome, nije tražila hranu, samo je s pažnjom gledala prema vratima svakog tramvaja koji bi se zaustavio. I svaki put bi joj oči na tren zasjale, pa bi opet pale u tugu.
Ona je čekala. Čekala je svog čovjeka koji se, kako smo kasnije saznali, nikada nije vratio. Stariji čovjek, umirovljenik, preminuo je iznenada, prije više od mjesec dana, dok je bio na poslu. Nije imao kome da se javi – osim nje, svoje vjerne Ani.
Pas bez čipa, bez ogrlice, ali s dovoljno pamćenja da zna točno gdje su zadnji put stajali zajedno. Sjećao se kada je posljednji put mahnula repom dok ju je mazio i govorio: “Brzo ću se vratiti, moja cura.”
Dani su prolazili. Ljudi su joj donosili hranu, neki su pokušavali prići, željni da je udome, ali Ana nije željela otići. Sve dok jednog dana nije došao mladić – njegov unuk – kojeg nikada prije nije vidjela. Sjeo je na klupu gdje je njegov djed znao sjediti, iz torbe je izvadila kekse, a Ana je pomirisala. Zadrhtala je, prepoznala je taj miris – dio njega.
Danas Ana živi s njim. Na istom je kauču na kojem je spavala s djedom. I dalje izlazi u 17:45, ali više ne čeka. Sad samo gleda, čuva uspomene i ljubav koja je nikada ne napušta.
Oni pamte. Oni vole. I nikada ne odustaju.
Ako ti treba razlog da udomiš psa, sjeti se Ane.
Možda baš ti budeš ta osoba koja će im pružiti ljubav i sigurnost. Psi imaju toliko ljubavi u sebi, i želju da je nekome poklone.
