Nisam odabrala ovakav život ni za sebe ni za njih. Ako već ne dođe do toga da mene ili njih pregazi automobil, svakodnevno me ubija osjećaj neizvjesnosti, nesigurnosti i straha. Osjećam se kao ranjena duša, željna da jednostavno odustanem, da legnem u neku baricu poslije kiše, zatvorim oči i zauvijek zaronim u san. No, onda se sjetim njih. Oni su mali, nježni, nevini, gladni… Oni su… MOJI.
Kad me strah drži budnom, razmišljam o njihovoj budućnosti. Pitanja me proganjaju – hoćemo li se ikada razdvojiti, hoće li me nadživjeti ili će se pronaći netko tko će im pružiti toplinu doma i ljubav? Ili će, poput mene, ostati sami, bez ikoga, odbačeni i izranjeni od životnih rana, iznevjerenih nada i izgubljenih snova.
Znajte, ne želimo samo da se rađamo i umiremo na ulici. Svaki od nas traži pomoć od ljudi. Nismo ni mi od straha ni od ljutnje, želimo da nas ne bojite, kao ni mi vas. Imamo velika srca, i mnogi od nas su već nemilosrdno slomljeni i zgnječeni na ulicama, na ovaj ili onaj način.
Želimo bolju budućnost za sve – za sebe i za druge. Molimo vas, budite uz nas i podržite nas u tom trenutku.
