Još jedan posjet, još jedan sastanak, još jedan obilazak romskog naselja. Još jedan ministar, župan i lokalni čelnici koji se fotografiraju s romskim pomagačima u školi, obećavaju „sistemsko rješenje“ i odlaze.
A sutra? Sutra se u Paragu, Kuršancu, Pribislavcu i desecima drugih naselja ništa ne mijenja. Divlji deponiji i dalje rastu, djeca i dalje odustaju od škole, a većina odraslih i dalje nema posao. I tako već trideset godina.To nije slučajnost. To je sustav.
Lokalna (pa i državna) politika otkrila je savršen recept: Romi su idealna tema kada treba pokazati „društvenu osjetljivost“. Oni su vidljivi, glasni su problemi, a rješenja se mogu obećavati godinama jer nitko ne traži konkretne rezultate – dovoljno je da se „nešto radi“.
Kad god se približe izbori ili kad treba skrenuti pažnju s neke druge sfere, eto nekoga s kamerama u romskom naselju. Dva sata „brige“, pola sata konferencije za medije i – gotovo. Svjetla se ugase, blicevi prestaju bljeskati, a problemi ostaju točno tamo gdje su i bili.
I dok se političari međusobno optužuju tko je „više učinio za Rome“, istina je gorka: nitko nije učinio dovoljno. Jer da jest, ne bismo danas imali županiju u kojoj više od 70 % romske djece ne završava osnovnu školu. Ne bismo imali naselja u kojima nema kanalizacije, struje ili vode, a divlji deponiji postaju dio krajolika. Ne bismo imali situacije u kojima se romska djeca i dalje školuju u odvojenim razredima, iako je to protuzakonito već godinama.
Najtragičnije je što se i sami Romi sve više umaraju od tog cirkusa. Sve glasnije govore: „Dosta nam je vaših kamera. Dajte nam posao, školu, normalan život – a ne samo obećanja pred izbore. “Ali obećanja su jeftina. A glasovi Roma i simpatizeri „boraca za ljudska prava“ lako se kupe za još jednu rundu fotografiranja.
Žalosno je kada se ljudska patnja pretvara u politički kapital. Još je žalosnije kada se to događa iz godine u godinu, iz mandata u mandat, a stvarni pomaci su toliko mali da ih je teško i izmjeriti. Dokle god će Romi biti samo zgodna kulisa za političke bodove, dokle god će se „briga“ gasiti zajedno s reflektorima – ništa se neće promijeniti.
A najgore od svega: svi to znamo. I političari, i mi, i sami Romi. Vrijeme je da prestanemo glumiti zabrinutost i počnemo raditi stvarne poslove. Bez kamera. Bez bliceva. Bez predizbornih poena.
Jer dostojanstvo se ne mjeri brojem posjeta, nego brojem života koji su se promijenili na bolje. A tih života – još uvijek je tragično malo.
