Svake nedjelje na našem portalu navikli ste upoznavati vrsne stručnjake, ljude u bijelim kutama koji svojim znanjem, skalpelima i dijagnozama čuvaju zdravlje našeg kraja. No, danas je Uskrs. Danas su bolnički hodnici tiši, a međimurska proštenja i obiteljski stolovi puniji.
Danas smo odlučili napraviti iznimku. Danas ne pišemo o medicini, ne pišemo o politici, niti o lokalnim moćnicima. Danas pišemo o Njemu – o najvećem “Doktoru” i “Humanistu” kojeg je povijest ikada upoznala, a koji je u Međimurju “doma” u svakoj hiži, od Kotoribe do Štrigove.
Liječnik koji ne treba uputnicu
Dok naši cijenjeni doktori liječe tijelo, ovaj “Gost” kojeg danas slavimo, liječi ono što niti jedan rendgen ne može snimiti – ljudsku dušu. U našem Međimurju, gdje se oduvijek teško radilo, gdje su žuljevi na dlanovima bili jedino jamstvo preživljavanja, lik Isusa Krista postao je simbolom nade.
On je onaj tihi sugovornik kojem se naša baka obraća dok u polumraku sobe prebire zrnca krunice. On je onaj koji “operira” bez anestezije, zacjeljujući rane osamljenosti, tuge i straha. Njegova “ordinacija” nema radno vrijeme; ona je otvorena u svakom uzdahu olakšanja i u svakom pogledu upućenom prema međimurskim bregima.
Političar koji je služio, a ne vladao
Često u ovoj rubrici analiziramo utjecajne ljude koji kroje našu svakodnevicu. No, pogledajmo na trenutak Isusa kao “političara”. Njegova stranka nije imala proračun, Njegov kabinet bili su ribari i carinici, a Njegov jedini program bio je: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“.
U svijetu u kojem se borimo za svaku fotelju i svaki glas, On nas uči da je prava moć u služenju. Zamislite naše Međimurje da se samo jedan dan svi vodimo tom Njegovom “politikom” – bez zavisti, bez “susjedovog gnoja”, samo s čistim srcem i ispruženom rukom.
Zašto baš danas?
Možda ste kliknuli na ovaj članak očekujući novo ime s Odjela kirurgije ili poznato lice iz Sabora. Ali zar Uskrs nije upravo to – trenutak kada trebamo zastati i prepoznati ono najvažnije?
Snaga Međimurja nikada nije bila u zgradama ili funkcijama. Naša snaga je u tim žuljevitim rukama koje drže pisanicu, u vjeri koja nas je održala kroz stoljeća i u ljudskosti koju dijelimo za uskrsnim stolom.
Danas ne trebamo recepte. Danas imamo nadu. A to je, priznat ćete, najbolji lijek koji nam itekako treba.
