Prošle su četiri godine od snažnih potresa koji su pogodili Zagreb i Banovinu. Dok su ulice u središtu hrvatske prijestolnice i dalje nagrđene skelama – jer obnova je kod nas očito stoljetni pothvat – mi se u ovoj rubrici ponovno vraćamo jednom spekulativnom scenariju: kako bi izgledao potres magnitude 10.
Srećom, naši seizmolozi više su puta istaknuli da bi najjači mogući potres koji bi pogodio Zagreb imao magnitudu 6,5. On bi uistinu bio katastrofalan, ali je ipak daleko od apokaliptičnog scenarija o kojem ovdje govorimo.
Potres kod Valdivije u središnjem Čileu, koji se dogodio u nedjelju 22. svibnja 1960. u 15.11. sati po lokalnom vremenu, bio je najsnažniji zabilježeni potres na Zemlji, s magnitudom 9,5. No kada govorimo o magnitudi 10, obično nam prvo na pamet padaju holivudski filmovi katastrofe, npr. “San Andreas” iz 2015. s Dwayneom Johnsonom u glavnoj ulozi.
Katastrofalna prijetnja
To nije slučajno. Rasjed San Andreas, koji se proteže 1200 km kroz Kaliforniju, čini dio granice između pacifičke i sjevernoameričke tektonske ploče. Cijelo to područje ima visok stupanj rizika od potresa, a prosječna stopa klizanja duž cijelog rasjeda kreće se od 20 do 35 mm godišnje.
Međutim, prava opasnost možda leži nešto sjevernije – u subdukcijskoj zoni Cascadia na sjeverozapadu Tihog oceana. Taj rasjed, koji se proteže na 1000 km, od sjeverne Kalifornije do kanadske pokrajine Britanske Kolumbije, predstavlja katastrofalnu prijetnju. Obalni gradovi poput Seattlea bili bi u epicentru razaranja. No za razliku od južne Kalifornije, gdje postoje sustavi za rano otkrivanje, Cascadia nema tu vitalnu tehnologiju.
Za početak, trebamo se prisjetiti da je Richterova ljestvica eksponencijalna: svaki stupanj deset je puta jači od prethodnog. Dakle, magnituda 10 deset je puta jača od magnitude 9. Prethodni masivni potresi, poput čileanskog 9,5 i japanskog 9,1, ubili su desetke tisuća ljudi i uništili brojne gradove. Subdukcijska zona Cascadia, međutim, ima potencijal za još veće razaranje, što je čini jednom od najstrašnijih potresnih zona na Zemlji.
Pa kako bi izgledao potres magnitude 10 koji bi pogodio to područje?
Ogroman stres
Psi bi počeli bjesomučno lajati jer bi osjetili “P-val”. To je rani visokofrekventni kompresijski val koji naizmjenično pritišće i širi materijal u istom smjeru u kojem putuje. Najbrži je potresni val koji ljudi ne mogu osjetiti. Inače, u Japanu ti valovi aktiviraju alarme koji pomažu ljudima da se sakriju, zaustave vozila ili izađu iz dizala. No nedostatak takvih sustava u Cascadiji ostavio bi stanovnike ovisnima o životinjskim osjetilima.
Nekoliko trenutaka poslije slijedi smrtonosni S-val, tj. seizmički val koji je progresivan i elastičan te se istodobno iz epicentra širi na sve strane. Upravo on snažno trese tlo i oslobađa razaranje kojemu je nemoguće pobjeći.
S-val potječe od stresa u subdukcijskoj zoni Cascadiji, gdje se sudaraju dvije tektonske ploče. Zapadna mikroploča Juan de Fuca gura se pod sjevernoameričku ploču pa uzrokuje njezino podizanje. S vremenom, taj proces stvara ogroman stres sve dok se iznenada ne oslobodi u katastrofalnom klizanju, izazivajući snažne potrese.
Znanstvenici procjenjuju da bi ta zona mogla proizvesti potrese koji se približavaju magnitudi 10, što je gornja granica za koju se smatra da su Zemljini rasjedi sposobni. Jači potresi nastali bi samo uslijed udara asteroida. Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr.
