Nekad je bilo dovoljno otvoriti prozor da čuješ smijeh iz susjednog dvorišta, miris ručka iz više kuhinja i onaj poznati zvuk lopte koja neprestano udara o zid. Danas su kvartovi tiši. Ulazna vrata zatvorena, zavjese navučene, a pozdravi sve rjeđi. Mijenja li se duh susjedstva i gubimo li pritom nešto dragocjeno?
Od društva do susjedstva i natrag
Stari kvartovi bili su poput proširene obitelji. Susjedi su čuvali jedni drugima djecu, dijelili šećer, novine i dobre (ili manje dobre) vijesti. Danas, u mnogim zgradama ljudi ne poznaju imena onih s kojima dijele stubište. Sve češće živimo “jedni pored” umjesto “jedni s drugima”.
Zašto je do toga došlo? Stil života se ubrzao. Više putujemo, radimo od kuće ili selimo zbog posla. Digitalni svijet pruža instant kontakte, ali često nas udaljava od onih koji su fizički najbliže.
Tišina koja nije nužno mir
Nekadašnja živa dvorišta zamijenjena su ograđenim vrtovima i tišinom. Tišina ne mora biti loša, mir može biti znak poštovanja privatnosti. No kada postane trajna barijera, umjesto mosta, dolazimo do pitanja: jesmo li postali previše zatvoreni?
Ljubaznost na stubištu, pozdrav u prolazu, mala gesta… sve to gradi osjećaj pripadnosti. A pripadnost je temelj svakog zdravog zajedništva.
Ima li nade za “novi” duh susjedstva?
Dobra vijest! Duh susjedstva nije nestao, samo se promijenio. U mnogim kvartovima javljaju se nove inicijative: zajednički vrtovi, kvartovske knjižnice, Facebook grupe za dijeljenje alata, hrane, pomoći. Ljudi i dalje žele povezivanje, samo u nešto drugačijem obliku.
Možda više ne ostavljamo ključeve kod susjede kad idemo na more, ali sve češće dijelimo preporuke za majstore, pazimo na pakete i skupljamo izgubljene mačke.
Povratak malim stvarima
Duh susjedstva ne stvara se velikim gestama, nego svakodnevnim malim navikama: osmijehom, pozdravom, kucanjem na vrata kad dugo ne vidimo poznato lice.
Ne traži se savršenstvo, nego ljudskost.
