Vijest da je Krešimir Sever, jedan od najdugovječnijih i najprepoznatljivijih sindikalnih lidera u Hrvatskoj, imenovan na funkciju u Vladinu Uredu za socijalno partnerstvo, odjeknula je snažno – ali ne i iznenađujuće. Sever, koji je godinama kritizirao Vladu, korporativne elite i sustav političkog pogodovanja, sada prelazi na stranu onih koje je nazivao odgovornima za slabljenje radničkih prava. U posljednjim javnim nastupima najavio je odlazak u mirovinu te da će napokon raditi “rukama, šetati psa i čitati”. Bila je to posljednja manipulacija članstva koje mu je godinama omogućavalo basnoslovnu plaću.
Ova tranzicija — s čela Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) u ured koji je dio državnog aparata — nije tek osobna promjena karijere. Ona simbolizira ono što mnogi radnici već godinama osjećaju, a sindikalni aktivisti šaptom priznaju: sindikalna scena u Hrvatskoj izgubila je svoju borbenu oštricu, a oni koji su trebali biti korektiv postali su dio sustava. Sever je gotovo tri desetljeća slovio kao zaštitno lice borbe za radnička prava. Njegova medijska prisutnost, retorička oštrina i česte kritike vlada, neovisno o stranačkoj pripadnosti, donijele su mu reputaciju “posljednjeg autentičnog sindikalca”. Međutim, upravo zbog te reputacije, njegov prelazak u Vladin ured dobiva dodatnu simboličku težinu.
Ured za socijalno partnerstvo, iako nominalno zamišljen kao točka povezivanja sindikata, poslodavaca i države, realno funkcionira kao instrument kontrole i umirivanja socijalnih tenzija. U tom kontekstu, Severov prelazak ne izgleda kao nastavak borbe – nego kao čisto uhljebljivanje, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je najavio odlazak u mirovinu jer ispunjava sve uvjete. Kolege iz sindikata kao zahvalu za kraj radnog odnosa kupili su mu skroman poklon – bicikl. Nisu očito znali ni računali da ga je Plenković za minuli rad nagradio statusom državnog tajnika s plaćom većom od 5000 eura neto.
Iako se hrvatski sindikati u javnosti često predstavljaju kao protivnici vladajućih struktura, povijest pokazuje drukčije. Od samostalnosti do danas, sindikalni vođe često su ulazili u tihi savez s vladama, bez obzira na to jesu li one bile predvođene HDZ-om, SDP-om ili novim opcijama poput Možemo u Zagrebu. Naime, od stjecanja neovisnosti Hrvatska je prošla kroz brojne političke i ekonomske transformacije. U tim turbulentnim procesima sindikati su trebali igrati ulogu branitelja radničkih prava i biti glas naroda suočenog s privatizacijom, tranzicijom i neoliberalnim reformama. No ono što se događalo tijekom desetljeća bila je borba sindikalnih vođa za vlastite pozicije i interese – od političkih funkcija, zapošljavanja uže i šire rodbine do lukrativnih honorara za izmišljene poslove. Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr.
