Svi smo mi nekada, dok psi još nisu postojali kao statusni simboli, imali svog Džekija. Ime Džeki bilo je gotovo obaveza za svakog psa. Džeki je znao jesti što mu daš, znao je mnogo toga, živio je često dugo i bio je odan do kraja života.
Nije ti bilo važno odakle je, ni ima li pasoš, ni tko mu je mama. Džekiju nisi gledao u zube ili u dlaku, jednostavno si ga volio. Ili, ako ga nisi želio, pomogneš mu i spasiš mu život, pa ga na kraju zavoliš.
Nije ti smetalo što Džeki ne može u trgovački centar ili u kafić. Znao si da mu to nije ni važno, baš kao ni tebi. Ako si želio igrati se, vodio si ga na livadu, bacao loptu i uživali ste zajedno. Tako ste bili sretni, ti i Džeki.
Nisi mu kupovao odijela ili cipele. Napravio si mu kućicu s dobrom izolacijom ili ga puštao u kuću kad je hladno. Sve je bilo jednostavno, a ti si se trudio da mu vratiš povjerenje i da mu budeš najbolji prijatelj. Sreća je bila obostrana.
Danas, Džekija možeš pronaći samo u nekim oglasima, gdje netko moli za privremeni smještaj za svog psa. Privremeni, jer je njegov stalni dom već zauzeo neki drugi pas, moderniji i skuplji. Skupljao si mjesecima novac za novog psa, a Džekija će netko drugi usvojiti.
Ako već imaš svog psa, voli ga i čuvaj. Ovo nije tekst protiv rasnih pasa, ako ih imaš, voli ih i njeguj. Ovo je podsjetnik na sve one Džekije, mnoge od kojih nitko ne primjećuje. Ako želiš psa, okreni se oko sebe. Na svakom ćošku, u svakoj ulici, čeka neki Džeki da te voli, jednostavno i iskreno, baš kao što samo divni mešanac zna.
