U hrvatskim trgovinama odvija se pojava koja je nekoć prolazila gotovo neprimijećeno, a danas je postala svakodnevna tema među potrošačima – shrinkflacija. Riječ je o praksi smanjivanja količine proizvoda uz istodobno zadržavanje ili čak povećanje cijene. Mnogi građani tvrde da su trendovi posljednjih mjeseci poprimili alarmantne razmjere, a nezadovoljstvo sve snažnije raste.
Primjeri su brojni: jogurt koji je donedavno imao 200 ml sada se prodaje u pakiranju od 180 ml. Kruh koji je standardno iznosio pola kilograma „istopio“ se na 400 ili čak 250 grama. Kod kućanskih proizvoda slika je slična. Pakiranja tableta za perilice posuđa smanjuju se i po nekoliko stotina grama, uz dodatni trik: i sama tableta postaje manja. Suhomesnati proizvodi, koji su nekad težili 100 grama, sada sve češće završavaju na 80 ili 70 grama.
Ni međunarodni brendovi nisu iznimka. U trgovinama u Njemačkoj, ali i u Hrvatskoj, novi gelovi za tuširanje Dove dolaze u bočici od 225 ml umjesto dosadašnjih 250 ml, dok je cijena ostala ista ili narasla.
Za potrošače je to dvostruki udar: daju više novca, a kući nose manje proizvoda, često i niže kvalitete. Dok zemlje poput Francuske, Italije, Belgije, Mađarske ili Južne Koreje uvode obvezu jasno označiti proizvode koji su prošli kroz shrinkflaciju, u Hrvatskoj takvo zakonsko rješenje još nije ni na vidiku.
Udruge potrošača i pojedine potrošačke platforme upozoravaju da se problem ignorira, a građani se osjećaju prepušteni sami sebi. U isto vrijeme društvene mreže vrve objavama nezadovoljnih kupaca koji uspoređuju stara i nova pakiranja, dok se u javnom prostoru rijetko čuje glas institucija.
Zanimljivo je da se u nekim europskim državama kupci aktivno suprotstavljaju takvoj praksi. U Njemačkoj je, primjerice, dio potrošača pokrenuo bojkot Milka čokolada nakon što je cijena porasla, a masa smanjena s 100 na 90 grama, što predstavlja poskupljenje veće od 48 posto. Potrošački centar u Hamburgu takva pakiranja nazvao je „zavaravajućima“, a kritike su se proširile na više proizvoda tog proizvođača.
U Hrvatskoj, umjesto organiziranog pritiska, prevladava frustracija bez konkretnog djelovanja. Građani se žale, raspravljaju i dijele fotografije, no rijetko prelaze na korake poput bojkota ili zahtjeva prema nadležnim institucijama. Čini se kao da je navikavanje na nepovoljne promjene postalo uobičajena pojava.
No, jedno je sigurno. Velikom broju ljudi shrinkflacija i pad kvalitete (poznat i kao „skinflacija“) nisu sporedne teme, već ozbiljni financijski izazovi koji svakodnevno utječu na njihov standard. Stoga je sve više poziva da se problem jasno imenuje i da se napokon uvedu pravila koja bi potrošačima dala transparentnost i zaštitu.
Hoće li se ujedinjeni glas potrošača ponovno pokazati snažnim kao u nekim ranijim situacijama? Ovisi, čini se, samo o nama, hoćemo li nastaviti šutjeti ili ćemo konačno pokazati da smo svjesni svoje kupovne moći.
