Mnogi su uvjereni da će se obiteljska imovina nakon smrti roditelja „sama od sebe“ pravedno raspodijeliti. No pravna stvarnost često je drukčija – i nerijetko bolna. Kada iza preminule osobe ne ostane oporuka, nasljednici se mogu naći u neočekivanim problemima koji dovode do dugotrajnih sporova i narušenih obiteljskih odnosa.
U takvim slučajevima primjenjuje se zakonski red nasljeđivanja, koji ne uzima u obzir pretpostavljene želje pokojnika, već strogo definira tko i u kojem udjelu nasljeđuje imovinu. To često iznenadi članove obitelji, osobito kada postoji uvjerenje da će sva imovina pripasti samo jednom djetetu ili bračnom partneru.
Jedna od najčešćih zabluda jest da supružnik automatski postaje jedini vlasnik svega što je preminula osoba posjedovala. U praksi se ostavina dijeli između supružnika i djece, što može dovesti do situacija u kojima netko mora isplaćivati druge nasljednike ili se imovina mora prodavati kako bi se podmirili zakonski udjeli.
Problemi se dodatno kompliciraju kada među nasljednicima postoje nesuglasice ili kada se ne mogu dogovoriti oko vrijednosti nekretnina, zemljišta ili druge imovine. Ostavinski postupci tada se pretvaraju u višegodišnje sudske sporove, uz visoke troškove i trajne posljedice za obiteljske odnose.
Pravnici upozoravaju da se većina ovih situacija može izbjeći jednostavnim korakom – sastavljanjem oporuke. Jasno izražena volja ostavitelja olakšava postupak, smanjuje prostor za sukobe i pruža sigurnost članovima obitelji u teškim trenucima.
Iako se o nasljeđivanju rijetko razmišlja na vrijeme, planiranje imovine nije pitanje nepovjerenja, već odgovornosti. U protivnom, ono što je godinama stvarano može postati izvor podjela upravo među najbližima.
