U petak su u Ministarstvu unutarnjih poslova nastavljeni sastanci započeti početkom studenoga u Međimurskoj županiji, s ciljem „pripreme odluka i promjena zakonskih okvira za bolju integraciju romske nacionalne manjine“. Na stolu su bile teme obrazovanja, zapošljavanja, sigurnosti, divljih deponija i učinkovitijeg rada nadležnih institucija. Među sudionicima bio je i saborski zastupnik Veljko Kajtazi, koji bi trebao zastupati interese romske zajednice.
No dok se pričalo o predškolama za svu djecu, e‐platnim karticama za korisnike socijalnih naknada i drugim planovima, stvarnost u romskim naseljima u Međimurskoj županiji izgleda sasvim drukčije. Prije nekoliko dana u naselju Sitnice dogodio se tragičan femicid: 28‐godišnja trudna žena, majka troje djece, ubijena je iz vatrenog oružja, dok je njezina sestra teško ranjena. Ovaj zločin jasno pokazuje da nasilje i ugroza života nisu samo statistika – to su stvarni ljudi i stvarni životi, koji nisu zaštićeni ni unatoč godinama obećanja.
Dok se godinama čekalo i govorilo o „planovima i strategijama“, konkretnih promjena gotovo da nije bilo. Predškole, poboljšanje obrazovanja, sigurnosti i zapošljavanja ostali su na razini papira, a romska zajednica i dalje živi u lošim uvjetima, s ograničenim pristupom stvarnoj zaštiti i socijalnoj podršci. Najnovija tragedija u Sitnicama samo dodatno naglašava ozbiljnost propusta.
I tako, dok institucije i politički predstavnici najavljuju „konkretne mjere“ i „pripremaju se za uvođenje predškole i socijalnih kartica“, žene i obitelji u romskim naseljima i dalje su nezaštićene. Kajtazi, kao zastupnik romske zajednice, do sada nije poduzeo vidljive korake da se spriječe ovakvi zločini ili da se stvarno unaprijedi život Roma u Međimurskoj županiji.
Ovaj sastanak i planovi koji se najavljuju pokazuju jednu stvar: mnogo riječi i obećanja, a malo stvarnog djela. Pitanje koje se nameće glasi – koliko još tragedija mora proteći da institucije i predstavnici romske zajednice prepoznaju hitnu potrebu za konkretnom akcijom, a ne samo planovima i sastancima? Dok se godinama čekalo i ništa se konkretno nije poduzelo, život zajednice i dalje visi o koncu.
