Zamislite trenutak…
Zatvorite oči i pokušajte se staviti u kožu napuštenog psa ili mačke. Niste birali svoj život, ali ste ovdje, osjećajući strah, bol i patnju, baš poput ljudi, samo bez mogućnosti da progovorite. Izbačeni ste na kišu, snijeg, hladnoću, odvojeni od majke, sami i izgubljeni, bez sigurnosti.
Osjećate se kao da imate sve ljudske emocije, ali zapravo nemate ništa jer je netko, tko se smatra višim bićem, tako odlučio. Pokušavate se snaći, ali kako? Gladni ste i tražite ruku spasa, pogled nekoga tko bi vam pomogao. Ljudi prolaze pored vas, ne obraćajući pažnju. Prilazite nekome, moleći za malo hrane, a umjesto toga dobijate udarac. Zašto? Jer ste mali, ostavljeni i gladni, a svijet je surov.
Danima ste sami na ulici, skrivajući se u tami, jer znate da su ljudi okrutni. I onda, jednog dana, suočavate se s smrću. Vaša duša napušta tijelo, tako rano i tako bolno. Sve što ste željeli bila je mrvica ljubavi, hrane i topao kutak, a bili biste spremni dati sve za to.
Psi su emocionalno na razini trogodišnjeg djeteta; kao da imate dijete koje nikada ne odrasta. Postavlja se pitanje: kakva je razlika između ostaviti psa i ostaviti dijete? Oba su živa bića. Zato nemojte okretati glavu. Ako ne pomognete koliko možete, nitko drugi neće. Oni pate, umiru i muče se. Samo na trenutak zamislite da ste to vi, i možda će vas to potaknuti da nešto promijenite. Nadam se da hoće.
