U blagdanskom smo ozračju! Grijemo se u svojim toplim domovima i kroz prozore gledamo lepršave pahuljice čiji se čudesni kristali nakupljaju na staklima i tvore neobične strukture. Njihova nas čarobna ljepota na trenutak vraća u djetinjstvo – u neka bolja, ljepša i sretnija vremena, neovisno o ovim ili onim režimima, politikama ili vođama koji su tada vedrili i oblačili odnosno gospodarili našim sudbinama. Ta “olovna vremena” zamijenila su neka nova, čiji su se protagonisti dičili demokracijom, slobodom, jednakošću, ljudskim pravima, i koji su sve to onda pažljivo upakirali u prekrasan paket s mašnicom na vrhu te nam izvezli kao gotov proizvod (taj smo paket, kako su nam tumačili, samo morali otvoriti i odmah bismo postali sretni).
Međutim, nakon otvaranja, osim kratkotrajnog bljeska nade i zadovoljstva što sad, eto, pripadamo onima koji su puno pametniji od nas i valjda bolje znaju kako stvarati sretna društva zadovoljnih ljudi kojima je Božić svaki dan jer su im trgovine svakodnevno prepune stvari koje samo poželjeti možeš, vrlo smo brzo spoznali da nam je netko, zapravo, preko noći ukrao istinski Božić. Onaj koji je kršćanski svijet dotad slavio gotovo 2000 godina u duhu koji i zaslužuje – bez mnoštva šarenih kuglica i mase bezvrijednih darova pod okićenim jelkama nakon čijeg bismo otvaranja u dubini srca osjetili da to nije to, da šarenilo i darovi nisu svrha ni tog blagdana ni čovjekova bivstvovanja na Zemlji.
I nije nam ga ukrao nikakav Grinch! Božić su nam ukrali političari u dubokoj sprezi s globalnim financijskim i trgovačkim korporacijama, zbog čijih su interesa i želja da nam prodaju svoje proizvode i zagospodare nama vrlo brzo, poput biblijske pošasti, uništili ili pokupovali sve vrijedno što smo dotad imali: od industrije, poljoprivrede, obrazovanja i kulture preko međuljudskih odnosa do nas samih, jer smo sada i sebi i bližnjima postali neprepoznatljivi – zapravo stranci u četiri zida vlastitog doma! Umjesto obećanog blaženstva i raja, iščupali su nam duše, a u srca usadili pohlepu, licemjerje, mržnju i požudu. Umjesto blaženstva i raja, stotine tisuća iseljenih mladih ljudi sada u tuđini sanja zoru kako rudi i sunce starog kraja (da parafraziram poznate Štulićeve riječi iz pjesme “Pit i to je Amerika”) . U pohlepi umreženi vlastodršci i poslovni ljudi, umjesto da pošteno plate domaćeg radnika, mahnito dovode jeftinu radnu snagu iz dalekih, kulturološki i vrijednosno potpuno drukčijih zemalja, remeteći ionako tešku demografsku sliku društva, a usložnjavajući onu sigurnosnu.
Moralna pustoš
Naravno, sve ovo o čemu govorim nije hrvatska “ekskluziva” ili hrvatski fenomen. S istim ili sličnim problemima danas se susreću gotovo sve europske zemlje i narodi. Jer korporativni kapitalizam i grabež obilježja su društava u kojima živimo. Na kraju je u njima onih sretnih sve manje, a sve je manje i onih sitih. Stoga je i onim vječnim optimistima napokon postalo jasno kako sustav u kojem živimo štiti prije svega interese vrlo uskog kruga ljudi – vlasnika krupnog kapitala i njima odanih poslušnika, političara koji im te interese moraju osiguravati.
Tako je, naravno, bilo oduvijek, ali tadašnji vlastodršci (carevi, kraljevi, feudalci) barem nisu bili licemjeri: znalo se dobro da im do “sitne raje” nije stalo i tako su se i ponašali. Niti je ta ista “raja” od njih bilo što očekivala. Jedni drugima bili su zadana nužnost: “raja” je vlastodršcima služila kao jeftina radna snaga i regrutna baza za njihove vojne pohode, a mrvice s bogataševih stolova “raji” su služile kao jedini izvor prehrane odnosno života. Ali u toj čudnoj simbiozi vlastodršci “raju” barem nisu obasipali lažnim obećanjima o boljem životu, slobodama, jednakosti. A nisu im, također, oduzimali ni Boga ni Božić, niti su im nametali svoje vrijednosti i svoje izopačene ideologije. Za razliku od današnjih licemjera demokrata, iako se i ovi posljednjih godina sve više počinju ponašati despotski, poput svojih davnih predaka. Tako se njihove demokracije sve više pretvaraju u totalitarna ili “polit-korektna” društva protiv kojih su se načelno uvijek borile. Društva u kojima nema mjesta za neistomišljenike, za one koji na određene stvari gledaju iz drukčije perspektive i koji današnjem društvenom i globalnom kaosu nastoje pronaći istinske uzroke, a ne samo liječiti posljedice po recepturi kojoj ne dopuštaju alternativu. Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr.
