Nekada su Međimurjem odjekivali krici sokolova i zveckanje mačeva plemenite loze Zrinskih. Danas, u “Vrtu Hrvatske”, tišinu paraju samo zvukovi tipkovnica koje zbrajaju proračunske stavke i šuškanje platnih lista koje bi i stari ban Nikola gledao s dozom strahopoštovanja. Predstavljamo vam moderne vladare našeg malog “otoka” – Matiju od Županije i Ljerku od Grada.
Matija “Sveprisutni”: Ban koji ne spava
Kao što su Zrinski nekad bdjeli na zidinama Čakovca čekajući Turke, tako naš župan Matija Posavec bdje nad svakim otvorenjem dječjeg igrališta, asfaltiranjem tri metra staze ili blagoslovom novog vatrogasnog kombija. Njegova moć ne leži u kuli, već u nevjerojatnoj sposobnosti da bude na tri mjesta istovremeno – prava politička bilokacija koja bi postidjela i srednjovjekovne svece.
Njegov “feud” je stabilan, birači su mu odani poput starih vazala, a on im zauzvrat nudi viziju Međimurja kao moderne utvrde… u kojoj je on, naravno, doživotni kapetan. Dok brojke na ekranu (one famozne 4.033 europske jedinice) sugeriraju da se od upravljanja “vrtom” može sasvim pristojno živjeti, kritičari šapuću o “mekom apsolutizmu” u kojem je oporba tek ukras na rubu povijesne tapiserije.
Ljerka “Čuvarica Riznice”: Intendantica čakovečkog kaštela
S druge strane trga, u utvrdi zvanoj Gradska uprava, stoluje Ljerka Cividini. Ako je Matija onaj koji juri poljima, Ljerka je ona koja drži ključeve gradske škrinje. Njezina vladavina Čakovcem podsjeća na strogu, ali pravednu upraviteljicu imanja koja se trudi da svaki kamen u centru bude na svom mjestu – čak i ako građani ponekad gunđaju da su ti kameni postali preskupi.
S neto primanjem od 4.511 eura, Ljerka je uspjela nadmašiti i samog “Bana”, dokazujući da je upravljanje centrom feuda ipak nešto unosnije od jahanja po periferiji. U ovoj modernoj igri prijestolja, ona igra ulogu stabilnog oslonca koji, ruku pod ruku sa županom, tvori neraskidivi “duumvirat” sjevera.
Puk i njihovi “Plemići”
Dok se u stara vremena desatina davala u žitu i vinu, danas se modernim “Zrinskima” porez plaća kroz prireze i naknade, a zauzvrat dobivamo festivale, digitalnu transformaciju i osjećaj da smo, baš kao u 17. stoljeću, centar svijeta – ili barem centar sjeverozapada.
Satira na stranu, Međimurje pod ovom upravom izgleda kao savršeno uređen muzej: sve je na svom mjestu, ulice su čiste, a vladari su toliko ukorijenjeni u svoje fotelje da se ponekad čini kako su one isklesane iz istog onog hrasta kao i dvorac u Starom gradu. Pitanje je samo – tko će biti onaj tko će u ovoj modernoj povijesti napisati poglavlje o “uroti”, ili će naši junaci mirno vladati do mirovine, dok god “vrt” cvjeta, a neto plaća sjeda na račun.
Autor: Klara Horvat
