U svijetu koji se deklarativno kune u toleranciju i zajedništvo, stvarnost nas nerijetko lupi posred lica onim najgorim – sirovim, nepatvorenim licemjerjem. Najnovija žrtva tog fenomena postala je djevojčica čiji je jedini grijeh bio taj što je svoj talent poklonila jednoj sportskoj večeri. Dok su se političari i “veliki” Međimurci zaklinjali u otvorenost, ispod radara se odvijao pravi digitalni linč usmjeren prema onoj koju smo do jučer kovali u zvijezde.
Od miljenice nacije do mete “čuvara identiteta”
Nije prošlo dugo od trenutka kada je cijela regija kolektivno prisvajala uspjeh Chriztel Renae Acevede. Tada je bila “naše čudo”, simbol integracije i ponosa. No, siječanjska večer posvećena međimurskom nogometu razotkrila je koliko je ta ljubav bila plitka. Čim je izvela pjesmu “Lijepa li si”, portali su postali deponij zlobe.
Dežurni kritičari, sakriveni iza ekrana, odjednom su se zapitali: “Zašto ona, a ne ‘naša’ djeca?” i “Što ta pjesma radi u našem kraju?”. Ta vrsta selektivnog domoljublja, koja u djetetu vidi prijetnju lokalnom identitetu, ne samo da je porazna, nego i duboko sramotna.
Što se zapravo dogodilo u dvorani?
Oni koji su bili prisutni, a ne samo “pametovali” iz fotelja, znaju da je Chriztel te večeri pokazala veće poštovanje prema međimurskoj baštini nego većina njezinih kritičara. Uz “spornu” skladbu, otpjevala je i “Vuprem oči”, unoseći u tu međimursku popevku emociju koja nadilazi granice porijekla.
Izbor pjesme “Lijepa li si” bio je logičan odgovor na trenutak slavlja – u dvorani se u tim trenucima obilježavao plasman rukometne reprezentacije u samu završnicu Europskog prvenstva. Bila je to pjesma pobjede, ista ona koju ti isti kritičari bez zadrške pjevaju kad se slavi na trgovima. No, u njezinoj izvedbi, ona je nekima odjednom postala “strano tijelo”.
Čisto srce protiv digitalnog mraka
Ono što masa s tipkovnicama ne razumije jest da Chriztel nikome ne otima mjesto pod suncem. Njezin uspjeh ne umanjuje talent mladih nogometaša niti čarobnih djevojčica poput Nikol Kutnjak. Naprotiv, Chriztel je prva koja će, s onom iskrenošću koju posjeduju samo djeca, zapljeskati svakom tuđem uspjehu. Njezina ljubav prema Međimurju nije stvar papira ili adrese, već osjećaja koji je ugradila u svaku otpjevanu notu.
Dijagnoza društvenog poraza
Ovaj slučaj nije ogledalo jedne djevojčice, već dijagnoza društva koje lako sklizne u mržnju. Rastužiti dijete zbog vlastitih frustracija i uskih lokalpatriotskih okvira nije herojstvo – to je moralni bankrot.
Chriztel ostaje čudo, ne samo zbog glasa, već zbog dostojanstva koje je pokazala dok su se “odrasli” gušili u jalu. Međimurje bi trebalo biti veće od ovoga. Ako u njemu nema mjesta za dječju radost i pjesmu koja povezuje, onda je problem u nama, a ne u izvođaču.
