Na sjednici Gradskog vijeća gradonačelnica Ljerka Cividini istaknula je kako Grad Čakovec za dobrovoljna vatrogasna društva izdvaja više nego što zakon propisuje. Na papiru, to zvuči kao pohvalna vijest. U stvarnosti, otvara jedno jednostavno pitanje – treba li se time uopće hvaliti?
Dobrovoljni vatrogasci nisu obični korisnici proračuna. Oni su ljudi koji bez puno pitanja izlaze na teren kada drugi bježe – u požarima, poplavama i nesrećama. Njihov doprinos zajednici daleko nadilazi svaku brojku. Upravo zato, izdvajanje „više od minimuma“ ne bi smjelo biti politički argument, nego polazišna točka.
Kada se takva izdvajanja predstavljaju kao posebna zasluga, lako se stvara dojam da je riječ o dodatnoj dobroj volji, a ne o obavezi prema ljudima koji doslovno spašavaju živote i imovinu. Jer realno tko je kome ovdje dužan? Grad vatrogascima ili obrnuto?
Problem nije u tome što se ulaže više. Problem je što se to komunicira kao uspjeh sam po sebi, bez jasnog odgovora na važnija pitanja: gdje taj novac točno ide, koliko poboljšava uvjete rada i koliko sustav čini spremnijim za stvarne izazove?
Još je važnije pitanje kontinuiteta. Vatrogasci su u središtu pažnje kada izbije požar ili se dogodi nesreća. Tada su heroji. No koliko ih se spominje kada nema sirena? Koliko se sustavno radi na opremi, edukaciji i privlačenju novih članova – bez potrebe za krizom kao podsjetnikom?
Istina je jednostavna. Ulaganje u vatrogastvo nije luksuz niti politički plus. To je minimum odgovornosti. A ako već postoji prostor za pohvalu, onda bi ona trebala ići onima koji uvijek prvi dolaze kada je najteže, a ne onima koji to financiraju iz javnog novca.
Jer kad dođe požar, više nije važno koliko je izdvojeno nego koliko vrijedi svaka sekunda i koliko su oni koji dolaze spremni.
