U sukobima koji pogađaju Palestinu, posebno Gazu, djeca su među najranjivijim žrtvama, suočena s neizrecivim patnjama koje daleko nadilaze granice njihovog djetinjstva. S obzirom na podatke o situaciji u 2025. godini, pitanje zašto ova djeca moraju podnositi teret rata postaje sve urgentnije i zahtijeva dublju analizu izvan površinskih narativa.
Rat u Gazi, koji traje više od godinu i pol, pretvorio je život djece u borbu za preživljavanje. Brojke su alarmantne: preko 18.000 djece ubijeno je od početka sukoba, dok su deseci tisuća ranjena, često s trajnim posljedicama poput amputacija. Mnogi su ostali bez roditelja, a preko milijun djece raseljeno je, prisiljeno živjeti u šatorima ili razrušenim zgradama bez osnovnih uvjeta poput čiste vode, hrane i zdravstvene zaštite. Ova djeca nisu samo svjedoci nasilja – ona su njegove primarne mete, često stradavajući u napadima na civilne objekte poput škola i bolnica.
Jedan od ključnih razloga za njihovu patnju leži u uništenju infrastrukture koja bi trebala osigurati njihov opstanak. Napadi na zdravstvene ustanove ostavili su samo dio bolnica djelomično funkcionalnim, dok je opsada koja traje od ožujka 2025. potpuno prekinula dotok humanitarne pomoći. Ovo je dovelo do širenja gladi i pothranjenosti – preko 9.000 djece liječeno je zbog akutne pothranjenosti ove godine, a brojke se povećavaju jer nedostaju osnovni nutrijenti poput proteina i masti. Djeca u sjevernom dijelu Gaze suočena su s rizikom od gladi koji prelazi granice humanitarnog izazova, jer su humanitarne organizacije gotovo onemogućene u pružanju podrške.
Politički i vojni kontekst dodatno pogoršava situaciju. Sukob između Izraela i Hamasove kontrole u Gazi stvorio je ciklus nasilja u kojem djeca postaju kolateralna šteta. Dok se sukob nastavlja, ograničavanje humanitarne pomoći često se opravdava sigurnosnim razlozima, ali kritičari ukazuju na to da takve mjere krše međunarodno pravo, uključujući Četvrti Ženevski konvenciju, koja nalaže zaštitu civilnog stanovništva, posebno djece, u ratnim uvjetima. Osim fizičkih rana, psihološke posljedice su duboke – mnoga djeca pokazuju znakove traume, anksioznosti i depresije, a mnogi izražavaju želju za smrću, što govori o očajničkom stanju njihovog mentalnog zdravlja.
Ipak, ne smije se zanemariti da su djeca na obje strane sukoba – palestinska i izraelska – žrtve. Napadi Hamasa, uključujući uzimanje talaca, također su uzrokovali patnju među izraelskom djecom, što ukazuje na to da nasilje nema pobjednika, samo gubitnike. Međutim, masovnost patnje palestinske djece, uzimajući u obzir gustoću naseljenosti Gaze i intenzitet napada, ističe nesrazmjer koji zahtijeva posebnu pažnju.
Zašto, dakle, ova djeca moraju trpjeti? Odgovor leži u kombinaciji geopolitičkih interesa, dugogodišnjih sukoba i neuspjeha međunarodne zajednice da nametne trajno rješenje. Blagovremeni prekid vatre, neograničen pristup humanitarnoj pomoći i politički dijalog ključni su za zaustavljanje ovog ciklusa nasilja. Dok se ti koraci ne poduzmu, palestinska djeca nastavit će plaćati najvišu cijenu, ostavljajući za sobom generaciju obilježenu strahom, gubitkom i neizvjesnošću. Svijet mora prepoznati da djeca nemaju ulogu u ratu, a ipak su njegova najžrtvenija žrtva.
