Sebastien Biere doživio je obraćenje u Međugorju, iako se tamo zatekao slučajno. On je danas svećenik, još uvijek snažno vezan za ovo važno duhovno središte, koje je ujedno i mjesto njegove preobrazbe.
Iz čisto ljudske perspektive, nitko nije mogao zamisliti da će Sebastien, sramežljivi i introvertirani sin jedinac odrastao u obitelji ravnodušnoj prema pitanjima vjere, jednog dana odlučiti posvetiti se Bogu.
“Jedina vjernica u mojoj kući bila je moja baka s majčine strane. Ona je na kraju natjerala moje roditelje da me krste. Ali trebalo je deset godina prije nego što su joj uslišili molbu! Pratio sam je na mise na Božić, Cvjetnicu i Uskrs, a da nisam ništa razumio. Stajao sam čvrsto na zemlji, a ni katekizam me nije privlačio.”
Nikakvi egzistencijalni problemi nisu mučili mladića koji je vodio miran život: kada je odlučio postati krajobrazni arhitekt, a jedan od njegovih ujaka, duboko ganut hodočašćem u Međugorje, potaknuo ga je da tamo ode.
Sebastien se složio da posluša ujaka jer bilo je to turističko putovanje s humanitarnom dimenzijom – posjet izbjegličkim kampovima i sirotištu. Tako je bar mislio.
Kad je tamo stigao 23. prosinca 2002., odmah je morao na misu. Crkva je bila krcata ljudima, a pomisao da će morati stajati sat vremena nije mu popravila raspoloženje.
Došao je trenutak posvećenja Tijela i Krvi Kristove: kad su svi okupljeni kleknuli na klecala, a Sebastien je odjednom osjetio kako mu suze teku niz lice. Nije ih mogao zaustaviti tijekom cijele mise. “Nisam razumio ništa od onoga što mi se događa”, kasnije je primijetio, “osim da su to bile suze radosnice, a ne tuge.” Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr.
