Nakon što je objavljena vijest o nestanku osmogodišnjeg dječaka u Osijeku, javio nam se njegov otac s potresnom pričom koja, prema njegovim riječima, traje već pet godina. Tvrdi da je sina pronašao još na dan nestanka, ali i da iza cijelog slučaja stoji dugogodišnja borba s institucijama za povratak djeteta u obiteljski dom.
„Ja sam otac tog djeteta i pronašao sam ga isti dan, samoga u centru grada. Iz doma bježi jer želi živjeti sa mnom. Doveo sam ga kući, a Centar za socijalnu skrb optužio me da sam oteo vlastitog sina”, ispričao nam je otac.
Prema njegovim riječima, dječak je kod njega proveo tri dana tijekom kojih je bio sretan, nasmijan i zadovoljan što je ponovno kod kuće.
„Jedva je dočekao da dođe u svoju kuću. Kad me vidi, stalno pita idemo li kući”, govori otac koji tvrdi da se već pet godina bori za povratak djece.
Navodi kako su obiteljski problemi započeli nakon sukoba s bivšom suprugom i postupanja nadležnih institucija, zbog čega su djeca izdvojena iz obitelji. Ističe da je tijekom sudskih postupaka zatražio vještačenje te da se ne slaže s načinom na koji su pojedini postupci provedeni.
Posebno ga, kaže, zabrinjava sigurnost njegova sina tijekom boravka u ustanovi.
„Dijete uporno govori da želi živjeti kod oca. Rekao je to u domu, socijalnoj skrbi i policiji, ali imam osjećaj da ga nitko ne želi poslušati”, tvrdi.
Otac navodi da dječak često napušta ustanovu bez nadzora te da ga policija ponekad vraća i u kasnim noćnim satima. Smatra da takve situacije predstavljaju ozbiljan rizik za njegovu sigurnost, osobito zbog zdravstvenih potreba djeteta.
Prema njegovu iskazu, nakon jednog povratka iz očeva doma dječak je bio izrazito uznemiren te mu je bila potrebna dodatna stručna pomoć. Otac također iznosi ozbiljne primjedbe na postupanje pojedinih službenih osoba tijekom intervencija.
„Kad su ga odvodili, plakao je i nije želio otići. Pokušavao sam ga smiriti lijepim riječima jer je dijete bilo prestrašeno”, opisuje.
Tvrdi i da su mu pojedini djelatnici ustanove u razgovorima izrazili mišljenje da bi dječaku bilo bolje kod njega, ali da takvo rješenje nadležna tijela nisu prihvatila. Te navode zasad nije moguće neovisno potvrditi.
Posljednji susret sa sinom, kaže, dodatno ga je emocionalno pogodio.
„Danas sam bio u posjetu. Kad me vidio, bio je toliko sretan. Odmah me pitao idemo li kući. Kako da kao otac ostanem ravnodušan na to?”, pita se.
Otac sada javno traži pomoć i podršku te poziva nadležne institucije da ponovno razmotre okolnosti u kojima dječak živi, njegove potrebe i mogućnosti daljnje skrbi.
Ističe da raspolaže dokumentacijom i snimkama za koje smatra da potvrđuju njegove tvrdnje te je spreman predstaviti ih nadležnim tijelima.
Važno je naglasiti da su navedene optužbe i opisi događaja tvrdnje oca koje zasad nisu neovisno potvrđene. Odluke o roditeljskoj skrbi i smještaju djece donose se u postupcima u kojima se razmatraju različite okolnosti, a najvažniji kriterij mora biti dobrobit djeteta.
Slučaj otvara ozbiljna pitanja o sigurnosti djece smještene u ustanovama, postupanju nakon njihovih udaljavanja te načinu na koji se u takvim postupcima uvažavaju njihova mišljenja i potrebe.
Od nadležnih institucija važno je zatražiti očitovanje o navodima oca, uz puno poštovanje privatnosti i zaštitu osmogodišnjeg dječaka.
Jer bez obzira na obiteljske nesuglasice i pravne postupke, jedno mora biti iznad svega: sigurnost, zdravlje i najbolji interes djeteta.
