Nije bilo mobitela, elektroničkih dnevnika ni poruka roditeljima čim dijete dobije ocjenu. U torbi nekoliko knjiga i bilježnica, u pernici olovka, gumica i šiljilo, a pred pločom učitelj čija se riječ itekako slušala. Prije pedesetak godina školski dan u Međimurju izgledao je sasvim drukčije nego danas.
Generacije koje su sedamdesetih godina sjedile u školskim klupama danas su bake i djedovi. Ipak, dovoljno je spomenuti miris krede, mokru spužvu uz ploču ili školsku kutu pa da se vrate uspomene.
Drvene klupe i zelena ili crna ploča
Današnje učionice pune su računala, projektora i pametnih ploča. Nekada je središte učionice bila velika ploča, kreda i učitelj za katedrom.
U klupama se sjedilo po dvoje, a pribor je bio neusporedivo skromniji. Nije bilo deset flomastera, nekoliko vrsta bilježnica i pune pernice pribora. Ono što se imalo, čuvalo se.
Školske zgrade u Međimurju upravo su tijekom tih desetljeća prolazile kroz velike promjene. Primjerice, III. osnovna škola Čakovec otvorena je 1971. godine i tada je imala oko tisuću učenika s područja Čakovca i okolnih naselja. II. osnovna škola nekoliko godina ranije imala je čak više od 1300 učenika, što dovoljno govori koliko su škole bile pune djece.
Plava školska kuta bila je dio odrastanja
Mnogi se još dobro sjećaju školskih kuta.
Najčešće tamnoplave, jednostavne i praktične, nosile su se preko odjeće. Njihova je svrha bila sačuvati odjeću, ali i ublažiti vidljive razlike između djece iz obitelji različitih materijalnih mogućnosti.
Nisu sve škole i svi razredi imali jednaka pravila, no školske kute bile su vrlo prepoznatljiv dio školovanja tijekom 1970-ih. Hrvatski školski muzej u svojoj zbirci čuva upravo primjerke školskih kuta iz tog vremena.
I nije bilo rasprave o tome koja je marka tenisica popularna ili tko ima najnoviji mobitel. Mnogo toga bilo je jednostavnije, a izbor znatno manji.
Do škole pješice, bez obzira na vrijeme
Posebno je drukčiji bio život djece sa sela.
Za mnoge nije bilo roditeljskog automobila pred kućom nekoliko minuta prije početka nastave. Do škole se išlo pješice, biciklom ili organiziranim prijevozom tamo gdje je postojao.
Kiša, hladnoća, magla ili snijeg nisu značili da će dijete ostati kod kuće.
U nekim dijelovima Međimurja postojale su male područne škole s vrlo malo učenika. Upravo sredinom 1970-ih neke su zatvarane zbog pada broja djece. Tako je područna škola u Preseki ukinuta 1975. godine, a učenici su školovanje nastavili u drugim mjestima.
Peć, radijatori i hladna jutra
I grijanje škola mijenjalo se tijekom tih godina.
Starije generacije iz manjih i starijih školskih zgrada pamte peći i jutra kada je trebalo zagrijati učionicu. U gradskim školama modernizacija je već bila u punom zamahu. II. osnovna škola Čakovec, primjerice, centralno grijanje dobila je 1972. godine.
Zato školovanje prije pola stoljeća nije svugdje u Međimurju izgledalo jednako. Dok su neke škole već imale suvremenije uvjete, pojedine manje sredine još su dugo čuvale način života kakav danas poznajemo uglavnom sa starih fotografija i iz priča naših roditelja i baka i djedova.
Učitelj je bio autoritet
Promijenio se i odnos prema školi.
Učitelja se pozdravljalo na ulici, domaća zadaća bila je ozbiljna obveza, a loša ocjena često se kod kuće nije pokušavala opravdati.
Roditelji nisu imali aplikaciju na kojoj bi nekoliko sekundi nakon upisivanja mogli vidjeti ocjenu. Za jedinicu se katkad doznalo tek kada bi je dijete moralo priznati.
A to priznanje ponekad je bilo teže od same jedinice.
Nakon škole mnoga djeca nisu odlazila na deset različitih aktivnosti. U ruralnim sredinama čekali su ih kućanski poslovi, vrt, životinje ili pomaganje roditeljima. Tek nakon toga dolazili su zadaća, učenje i igra.
Nije sve nekad bilo bolje, ali bilo je drukčije
Lako je prošlost promatrati kroz nostalgiju. No školovanje prije pedeset godina nije bilo jednostavnije za svako dijete. Materijalni uvjeti bili su skromniji, mogućnosti manje, a put do obrazovanja za neke znatno teži.
Ipak, iz tih su klupa izašle generacije liječnika, učitelja, radnika, obrtnika, poljoprivrednika, inženjera i roditelja koji danas svojoj djeci i unucima pričaju kako je izgledalo njihovo školsko doba.
Promijenile su se ploče, torbe, pernice i način na koji učimo. Nestale su školske kute, stigli su laptopi, tableti i elektronički dnevnici.
Ali jedno se nije promijenilo.
Zvuk školskog zvona još uvijek označava početak nekog novog poglavlja odrastanja.
A stare školske fotografije i danas mogu u nekoliko sekundi vratiti odraslog čovjeka u klupu u kojoj je prije pola stoljeća sjedio sa svojim najboljim prijateljem.
