U Međimurju očito postoji jedan vrlo zanimljiv politički model: kada treba tražiti novac od države, netko ga izbori, kada treba projekt provesti, netko drugi preuzme mikrofon, a kada treba spomenuti tko je novac osigurao – nastupi kolektivna amnezija.
Najnoviji primjer je depandansa Doma za starije i nemoćne osobe Čakovec. Međimurska županija objavila je da je uveden izvođač radova na rekonstrukciji i adaptaciji depandanse, vrijednosti ugovorenih radova 379.052,38 eura s PDV-om, u sklopu šire investicije vrijedne oko tri milijuna eura. Projekt uključuje uređenje prostora za osobe s Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama te bi depandansa trebala imati važnu ulogu i tijekom buduće obnove glavne zgrade Doma.
Sve je to dobra vijest.
Ali postoji jedan detalj koji bode oči.
U županijskom priopćenju nema ni riječi o tome tko je osigurao tri milijuna eura za ovaj projekt.
A službeni dokument Hrvatskog sabora prilično je jasan. Amandman kojim je za dogradnju i opremanje Doma za starije i nemoćne osobe Čakovec osigurano tri milijuna eura podnijela je saborska zastupnica Boška Ban. To nije interpretacija, politički spin ili nečije sjećanje na događaj. To piše u službenom dokumentu Sabora.
Štoviše, kada je u travnju ove godine potpisan sporazum o financiranju, i predsjednik Vlade Andrej Plenković javno je naveo da su sredstva osigurana upravo temeljem amandmana Boške Ban.
Dakle, novac je osiguran. Amandman postoji. Projekt se provodi.
Samo Boške Ban u najnovijem priopćenju nema.
Je li doista bilo toliko teško napisati jednu rečenicu?
„Sredstva za projekt osigurana su amandmanom saborske zastupnice Boške Ban.“
Jedna rečenica.
Nekoliko sekundi posla.
Ali očito je i jedna rečenica ponekad prevelika cijena kada bi netko drugi zbog nje mogao dobiti priznanje za svoj rad.
I tu dolazimo do puno ozbiljnijeg pitanja: jesu li javni projekti u Međimurju postali mjesto na kojem se političke zasluge pažljivo prepisuju, a odgovornost još pažljivije izbjegava?
Jer ovo nije izolirani slučaj.
Slična je priča i s Učeničkim domom u Čakovcu. Amandmanom saborskog zastupnika Ivice Bakse u državni proračun osigurano je dva milijuna eura za uređenje i modernizaciju Učeničkog doma Graditeljske škole u Čakovcu.
Dva milijuna eura.
Novac koji nije došao iz međimurskog proračuna kao rezultat nekakve čarolije, nego je za tu namjenu osiguran kroz državni proračun amandmanom saborskog zastupnika.
I zato se opet mora postaviti jednostavno pitanje: koliko je tog novca povučeno, koliko utrošeno, što je napravljeno i, ono najvažnije, zašto se javnosti ne prezentira jasno i transparentno cijeli put tog novca?
Jer kada se govori o projektima, vrlo se rado govori o njihovoj ukupnoj vrijednosti. Rado se objavljuju fotografije, izjave i konferencije. Rado se naglašava koliko se ulaže u Međimurje.
Ali građani imaju pravo znati i tko je konkretno osigurao novac.
Jer nije isto projekt provesti i novac za njega izboriti.
Jedno je administracija, projektna dokumentacija, javna nabava i provedba. Drugo je politički posao osiguranja sredstava u državnom proračunu.
I jedno i drugo treba priznati.
Ne treba nikome oduzimati zasluge za ono što je napravio. Ali isto tako ne treba ih ni prisvajati za ono što nije napravio.
A onda dolazimo i do još jednog projekta koji otvara možda još neugodnije pitanje – rotora na opasnom raskrižju između Male Subotice i Orehovice.
I za taj je projekt amandmanom Ivice Bakse osigurano dva milijuna eura.
Riječ je o raskrižju na kojem se godinama govori o sigurnosti i potrebi rješavanja prometnog problema. Novac je, dakle, osiguran.
Ali sada dolazimo do ključnog dijela.
Što se s tim novcem događa?
Ako su rokovi doista pred istekom, onda više nije dovoljno govoriti da će se projekt realizirati. Građani moraju dobiti konkretan odgovor: gdje je zapelo?
Je li problem u dokumentaciji?
Imovinsko-pravnim odnosima?
Nadležnim institucijama?
Hrvatskim cestama?
Županiji?
Nečem petom?
Sve su to legitimna pitanja.
I upravo zato nije dovoljno reći da „netko nije napravio svoj dio posla“. Javnost mora znati tko je za koji korak odgovoran.
Jer kada država osigura milijune za Međimurje, a projekt ne napreduje, građani ne mogu biti taoci međusobnog prebacivanja odgovornosti.
A pogotovo ne mogu biti taoci političkog marketinga.
Jer ako novac bude iskorišten, treba jasno reći tko ga je osigurao.
Ako projekt bude završen, treba priznati zasluge svima koji su u njemu sudjelovali.
Ali ako sredstva budu izgubljena ili neiskorištena, onda također treba jasno reći tko je odgovoran.
Tu nema mjesta za političku maglu.
I tu se vraćamo na početak priče – Dom za starije.
Za tri milijuna eura osiguranih amandmanom Boške Ban danas se u službenom županijskom priopćenju govori kao o rezultatu projekta, ali se prešućuje osoba koja je taj novac kroz amandman osigurala.
Zašto?
Je li to slučajnost?
Je li riječ o uredničkom propustu?
Ili je jednostavno politički zgodnije da građani vide one koji danas provode projekt nego one koji su sredstva za njega izborili?
To neka odgovore oni koji su priopćenje pisali i oni koji ga potpisuju.
Ali bilo bi dobro da odgovor bude iskren.
Jer građani Međimurja nisu naivni.
Vide tko se pojavljuje kada treba objaviti dobru vijest. Vide tko se fotografira kada se potpisuje ugovor. Vide tko govori kada se otvara projekt.
Ali isto tako vide i kada se nečije ime namjerno ili slučajno izostavi.
A javni novac nije ničija privatna politička imovina.
Tri milijuna za Dom.
Dva milijuna za Učenički dom.
Dva milijuna za rotor.
Ukupno sedam milijuna eura povezanih s amandmanima međimurskih saborskih zastupnika.
To su ozbiljni iznosi.
I zato je sasvim legitimno pitati: tko ih je osigurao, tko ih provodi, koliko ih je iskorišteno i tko će odgovarati ako dio tog novca ne bude iskorišten?
Jer amandman nije gotov projekt.
Novac na papiru nije izgrađen rotor.
Osigurana sredstva nisu obnovljeni dom.
A politička fotografija nije rezultat.
Rezultat je ono što ostane građanima.
Zato bi vodeći ljudi Međimurske županije, ali i Grada Čakovca, trebali dobro razumjeti jedno: građani imaju pravo razlikovati tko je novac osigurao od onoga tko ga troši, tko je projekt pokrenuo od onoga tko se danas njime predstavlja i tko je odgovoran za provedbu od onoga tko se pojavljuje na završnoj fotografiji.
A posebno imaju pravo znati tko će biti odgovoran ako milijuni koji su već izboreni – propadnu.
Jer lako je biti na fotografiji kada se projekt otvori.
Puno je neugodnije biti prozvan kada projekt stoji.
I zato je sada pravo pitanje vrlo jednostavno:
Tko u Međimurju osigurava milijune, tko ubire političke zasluge – i tko će platiti cijenu ako se taj novac ne iskoristi?
Možda bi upravo na to pitanje oni koji danas vode Međimurje trebali odgovoriti prije nego što ponovno objave još jedno priopćenje o tome koliko se ulaže u naš kraj.
