Tuna je mnogima jedan od najjednostavnijih izbora kada žele brz i proteinski bogat obrok. Završava u salatama, sendvičima, tjestenini i namazima, no uz njezinu popularnost godinama se veže isto pitanje – koliko je tune zapravo pametno jesti zbog žive koja se može nakupljati u ribi?
Dobra vijest je da tunu zbog toga ne treba izbaciti iz prehrane. Važno je, međutim, znati da nisu sve vrste tune jednake i da upravo od vrste ribe uvelike ovisi količina žive koju unosimo.
Živa je prirodno prisutna u okolišu, ali u mora i oceane dospijeva i ljudskim djelovanjem. U vodi se može pretvoriti u metilživu, koja ulazi u hranidbeni lanac i postupno se nakuplja u ribama.
Što je riba veća, starija i nalazi se više u hranidbenom lancu, to u pravilu može sadržavati više žive.
Zbog toga manje vrste tune koje se često koriste za konzerviranje uglavnom imaju manje žive od većih primjeraka koji se prodaju kao odresci ili svježa tuna.
Konzervirana „light“ tuna, koja se često proizvodi od prugaste tune, u pravilu spada među opcije s manjom količinom žive. Kao praktična smjernica često se navode dvije do tri porcije tjedno.
S druge strane, bijela odnosno albacore tuna može sadržavati znatno više žive, pa bi njezinu konzumaciju trebalo ograničiti više nego kod lakše konzervirane tune.
Posebnu pozornost trebale bi obratiti trudnice, žene koje planiraju trudnoću, dojilje i mala djeca jer je živčani sustav fetusa i djeteta osjetljiviji na djelovanje metilžive.
Kod njih je zato još važnije birati ribe s nižim sadržajem žive i ne oslanjati se stalno na istu vrstu ribe.
Europske preporuke pritom ne svode cijelu priču na jednostavno pravilo koliko se konzervi smije pojesti, jer količina žive ovisi o vrsti tune, podrijetlu, veličini ribe i samom proizvodu.
Za metilživu postoji tolerirani tjedni unos koji se računa prema tjelesnoj masi, zbog čega ista količina nije jednaka za odraslu osobu od 80 kilograma i malo dijete.
Važno je naglasiti i da problem nije u povremenom obroku s tunom. Rizik je povezan ponajprije s dugotrajnim i učestalim unosom većih količina žive.
Tuna istodobno ima niz prehrambenih prednosti. Dobar je izvor proteina, sadrži vrijedne vitamine i minerale, a vrlo je jednostavna za pripremu.
Zato stručnjaci uglavnom ne savjetuju izbjegavanje ribe, nego raznoliku prehranu.
Umjesto da tuna bude na jelovniku baš svaki dan, dobro ju je izmjenjivati sa sardinama, lososom, skušom i drugim vrstama ribe, ali i jajima, mahunarkama, nemasnim mesom i drugim izvorima proteina.
Zaključak je prilično jednostavan – konzervirana tuna može biti redovit dio zdrave prehrane, ali nema potrebe jesti je svakodnevno. Za većinu ljudi nekoliko obroka tjedno neće predstavljati problem, osobito ako se bira tuna s nižim sadržajem žive i prehrana ostane raznolika.
