„Ma uzet ću na rate.“ Rečenica je to koju smo gotovo svi barem jednom izgovorili. Novi televizor, perilica rublja, mobitel, ljetovanje, školska oprema, pa čak i svakodnevne stvari sve se češće plaćaju u nekoliko ili desetak mjesečnih obroka. Kada na blagajni umjesto 600 eura čujemo „samo 50 eura mjesečno“, kupnja odmah izgleda manje bolno. Problem nastaje kada tih „samo 50“ postane pet ili šest različitih rata koje stižu svakog mjeseca.
Kupnja na rate mnogima nije luksuz nego način na koji uspijevaju rasporediti troškove. Ako se pokvari hladnjak, automobil treba veći popravak ili djeci treba kupiti računalo za školu, rijetko tko može bez razmišljanja izvaditi nekoliko stotina ili nekoliko tisuća eura.
Rate tada imaju smisla. Umjesto da cijeli iznos nestane s računa odjednom, trošak se rasporedi na nekoliko mjeseci.
I upravo je u tome njihova najveća privlačnost.
Ali i zamka.
Jer čovjek se puno lakše odluči na kupnju od 1000 eura kada mu trgovac kaže da će ga ona stajati „samo 83 eura mjesečno“. Nakon toga dođe mobitel od 35 eura mjesečno. Pa televizor od 40. Pa registracija automobila. Pa putovanje.
Odjednom se prije nego što plaća uopće sjedne na račun već zna kamo će otići 200, 300 ili više eura.
Posebno je lako izgubiti osjećaj koliko smo zapravo potrošili jer kod kupnje na rate ne gledamo punu cijenu proizvoda. Gledamo mjesečni obrok.
A između pitanja „mogu li si priuštiti 1200 eura?“ i pitanja „mogu li izdvojiti 100 eura mjesečno?“ velika je psihološka razlika.
Upravo zato kupnja na rate sama po sebi nije ni dobra ni loša. Sve ovisi o tome što kupujemo i koliko smo drugih obveza već preuzeli.
Ako perilica rublja košta 600 eura i potrebna nam je odmah, šest rata može biti sasvim razumna odluka. Ako istodobno na rate kupujemo treće tenisice, novi mobitel i vikend-putovanje samo zato što nam mjesečni iznosi izgledaju mali, računica je već drugačija.
A uskoro stižu i nova pravila.
Nakon nedavnih napisa da bi kupnja na rate mogla postati znatno kompliciranija, Ministarstvo financija pojasnilo je da se za građane koji kupuju na rate kreditnim ili debitnim karticama zapravo ništa bitno ne mijenja.
Hrvatski sabor 15. srpnja 2026. donio je novi Zakon o potrošačkim kreditima, koji bi trebao stupiti na snagu 20. studenoga 2026., no klasična kartična kupnja na rate ostaje kao i dosad.
Razlog je jednostavan. Kada vam banka izda karticu i odobri limit, ona je već procijenila vašu kreditnu sposobnost. Zato vam banka neće ponovno provjeravati primanja svaki put kada u trgovini odaberete, primjerice, šest ili 12 rata. Pojedinačna kupnja smatra se korištenjem već odobrenog kreditnog okvira.
Drugačije će biti kada sam trgovac financira kupnju, bez banke ili kartičarske kuće. To se može događati kod kupnje mobitela, namještaja, tehničke opreme, putovanja i sličnih proizvoda i usluga.
U takvim slučajevima trgovac zapravo postaje vjerovnik, pa će morati procijeniti može li kupac realno podmirivati preuzete obveze. Ta će se obveza početi primjenjivati 1. lipnja 2027. godine.
Cilj novih pravila nije zabraniti rate, nego spriječiti da ljudi preuzimaju više obveza nego što ih mogu podnijeti.
Možda je to i dobar trenutak da svatko napravi malu provjeru vlastitog novčanika.
Koliko rata trenutno plaćate?
Ne koliko kartica imate. Ne koliki vam je limit. Nego koliko će vam sljedećeg mjeseca, prije hrane, režija, goriva i svega ostalog, otići na stvari koje ste već kupili.
Jer kod rata postoji jedna jednostavna istina: ono što danas izgleda jeftino zato što plaćamo samo mali dio cijene, sutra je već obveza koju ne možemo preskočiti.
Rate mogu biti odličan alat kada njima raspoređujemo veliki i potreban trošak. Problem počinje kada nam postanu način da kupujemo stvari koje si zapravo ne možemo priuštiti.
Zato možda najbolji test prije nego što na blagajni kažemo „može na 12 rata“ nije pitanje kolika će biti rata.
Nego jedno mnogo jednostavnije:
Bih li ovo kupio da cijeli iznos moram platiti danas?
Ako je odgovor ne, možda vrijedi još jednom razmisliti.
