Dok su oči javnosti u Međimurju usmjerene na ljetne vrućine i svakodnevnu lokalnu politiku, iza zatvorenih vrata odvijao se pravi administrativni triler s glavnim gradom. Iako službena priopćenja iz Županije uvijek zvuče besprijekorno i sterilno, najnoviji dokumenti koji se pripremaju za predstojeću Skupštinu razotkrili su duboko natezanje na relaciji Čakovec – Zagreb.
Stroga pravna depeša koja je stigla iz Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije doslovno je pomela ambiciozne planove lokalnih vlasti i natjerala ih na ekspresno povlačenje.
Sve je počelo s izradom novog Statuta Međimurske županije, temeljnog dokumenta koji definira tko, kako i pod kojim uvjetima vlada ovim krajem. Uočivši priliku da kroz novi tekst ugrade rješenja koja im olakšavaju vladanje, lokalni sastavljači ugradili su nekoliko prilično “kreativnih” odredbi. Međutim, kada je dokument stigao na stol državnih nadzornika u Zagrebu, tamošnji uredi odlučili su oštro trenirati strogoću i pokazati tko drži konce u rukama.
Najveći udarac doživio je plan koji je u izvanrednim i hitnim situacijama davao nevjerojatnu moć u ruke samo jednog čovjeka – župana. Naime, lokalni pravnici zamislili su da u slučaju opasnosti za život, zdravlje ili imovinu župan može posve samostalno donositi odluke koje su inače u isključivoj nadležnosti Skupštine.
Zagreb je taj krizni scenarij u kojem predstavničko tijelo gubi svrhu glatko sasjekao u korijenu i naredio potpuno brisanje te točke. Objašnjenje je bilo neumoljivo: zakon jasno razdvaja izvršnu i predstavničku vlast, a župan ne može preuzeti ulogu Skupštine čak ni u najtežim trenucima.
No, to je bio tek početak ustavne lekcije. Državni nadzornici primijetili su i neobičan pokušaj u kojem se Skupština namjeravala trajno “odreći” dijela svoje moći tako da svoje izvorne poslove “prenese” na župana. Ministarstvo je odmah spustilo rampu i naložilo da se ta riječ mora promijeniti u “povjeriti”. Ta naizgled sitna jezična korekcija pravno znači da Skupština mora ostati stvarni i jedini nositelj vlasti kojeg su građani izabrali.
Da je država odlučila prečešljati baš svaku rečenicu, dokazuje i lekcija o ustavnom poretku te ukidanje takozvanog “vjerodostojnog tumačenja”. To je institut koji je godinama služio lokalnim moćnicima diljem Hrvatske da naknadno i retroaktivno “pojasne” neku nejasnu odluku točno onako kako im u tom trenutku politički odgovara.
Pozivajući se na praksu Ustavnog suda, ministarstvo je i to stopiralo – ako je neka odluka nejasna, nema više kreativnih pojašnjenja, već se mora provesti cijela redovna i spora procedura izmjena i dopuna. Čak je i lokalni patriotizam koji je županijsku pjesmu u tekstu nazivao “himnom” morao biti ustavno prizemljen, pa je u dokumentu ponovno postao tek “svečana pjesma”, jer himnu u ovoj zemlji smije imati samo suverena država.
Ova tiha kapitulacija lokalnih ureda i hitno prepravljanje Statuta uoči same sjednice Skupštine još jednom su pokazali kako se u sjeni službenih govora i osmijeha vodi neprestana, ogorčena borba za svaki pedalj moći i utjecaja.
