Dok država od svojih građana i poduzetnika zahtijeva sve strožu fiskalnu disciplinu i održava visoka porezna opterećenja, za nevladin i civilni sektor novca, čini se, nikada ne nedostaje. Godišnja izdvajanja za raznorazne udruge u Hrvatskoj dosegnula su vrtoglavu brojku koja se opasno približava četvrtini milijarde eura.
Pitanje financiranja organizacija civilnog društva (OCD) već godinama izaziva opravdane rasprave u hrvatskoj javnosti. Službeni podaci Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske, u kombinaciji s lokalnim proračunima i europskim fondovima, otkrivaju stvarne, goleme razmjere ovog paralelnog sustava.
Kada se podvuče crta i zbroje svi izvori financiranja, civilni sektor u Hrvatskoj godišnje upravlja iznosom između 230 i 250 milijuna eura.
Struktura financiranja: Od igara na sreću do europskih fondova
Distribucija javnog novca prema udrugama odvija se na nekoliko razina:
Nacionalna razina: Kroz ministarstva i državne urede godišnje se raspodjeljuje oko 80 do 90 milijuna eura. Značajan dio tog kolača dolazi od prihoda od igara na sreću, koji se zakonski i namjenski usmjeravaju za potporu civilnom društvu.
Lokalna razina: Svi hrvatski gradovi, općine i županije za udruge, lokalni sport i kulturne programe izdvajaju dodatnih 60 do 70 milijuna eura godišnje. Očekivano, u tome uvjerljivo prednjači Grad Zagreb, koji raspolaže najvećim lokalnim proračunom namijenjenim civilnom sektoru.
Europski fondovi: Kada se domaćim proračunskim sredstvima pribroje izdašni projekti financirani iz fondova Europske unije – koje država administrira i dodjeljuje – cjelokupni sustav doseže ranije spomenutih četvrt milijarde eura.
Tko su “milijunaši” među domaćim udrugama?
Unutar civilnog sektora postoji jasna diferencijacija. Nitko razuman ne dovodi u pitanje opravdanost financiranja udruga osoba s invaliditetom, humanitarnih organizacija, dobrovoljnih vatrogasnih društava, lokalnih sportskih klubova ili udruga koje izravno pomažu djeci s teškoćama u razvoju.
Te organizacije obavljaju lavovski dio posla tamo gdje je institucionalni sustav zakazao.
Međutim, kritike javnosti i političke rasprave usmjerene su prema takozvanom profesionaliziranom aktivističkom sektoru. Riječ je o grupi udruga koje gotovo u potpunosti ovise o javnim, proračunskim i projektnim izvorima financiranja, a čiji su proračuni u rangu uspješnih srednjih poduzeća. Prema posljednjim dostupnim financijskim izvještajima, izdvaja se nekoliko najistaknutijih organizacija iz te kategorije:
B.a.B.e. (Budi aktivna, Budi emancipirana) – 770.496 €
Centar za mirovne studije (CMS) – 662.806 €
GONG – 581.789 €
CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje) – 482.729 €
Kuća ljudskih prava Zagreb – 396.115 €
Samo ovih pet udruga zajedno ostvaruje 2.893.935 eura prihoda godišnje te zapošljava oko 48 profesionalnih aktivista. Njihovi se prihodi sastoje od kombinacije sredstava iz europskih fondova, državnih i lokalnih natječaja te povremenih međunarodnih donacija.
Gdje prestaje javni interes, a počinje ideologija?
Glavni kamen spoticanja u javnom prostoru jest činjenica da građani kroz poreze i namete financiraju organizacije koje nerijetko zastupaju vrlo specifične, partikularne i ideološki obojene politike. Dok privatni sektor svakodnevno vodi bitku na tržištu za stvaranje nove vrijednosti pod pritiskom visokih državnih davanja, dio nevladine scene uživa u sigurnosti “hladnog pogona” i projektnog financiranja osiguranog iz ruku politike.
Zbog toga se legitimno otvara zahtjev za uvođenjem znatno strožih i transparentnijih kriterija evaluacije. Javnost s pravom traži jasan uvid u to kakvu točno društvenu korist donosi svaki euro uložen u aktivističke okrugle stolove, performanse i administrativne troškove hladnog pogona, naspram onog eura koji odlazi za njegu potrebitih ili opremanje lokalnih vatrogasaca.
Bez sumnje, civilno društvo je važno, ali kada ono postane profesija financirana javnim milijunima, nadzor mora biti beskompromisan.
