Svjedoci smo vremena u kojem ljetni mjeseci više ne donose samo željeno osvježenje, već sve češće razornu snagu prirode. Superćelijske oluje, tuča veličine teniskih loptica i olujni vjetrovi koji u nekoliko minuta uništavaju cjelogodišnji trud poljoprivrednika te imovinu građana postali su naša nova realnost.
U jeku sve češćih klimatskih ekstrema, u javnosti se redovito otvara pitanje treba li pod hitno vratiti sustav protugradne obrane raketama i prizemnim generatorima. Dok poljoprivrednici i lokalne vlasti vape za ispaljivanjem raketa, znanstvena zajednica i zakonodavci drže se prilično rezervirano.
Zagovornici protugradne obrane, predvođeni udrugama poljoprivrednika, imaju jasan i emotivan argument koji se oslanja na desetljeća tradicije. Oni pamte vremena kada se aktivno pucalo i duboko vjeruju da su štete tada bile neusporedivo manje. Sustav se temeljio na zasijavanju oblaka srebrnim jodidom, reagensom koji je trebao potaknuti stvaranje velikog broja malih ledenih zrnaca umjesto nekoliko golemih, razornih komada leda.
Za ljude na terenu, povratak raketa ili barem moderniziranih prizemnih generatora ne znači samo ekonomski spas, već i psihološki mir koji dolazi s osjećajem da država aktivno brani nebo i imovinu svojih građana umjesto da pasivno promatra katastrofu.
S druge strane, Državni hidrometeorološki zavod i Svjetska meteorološka organizacija već godinama ponavljaju stav da nema znanstvenih dokaza o učinkovitosti operativne protugradne obrane. Znanstvena zajednica upozorava da nijedna relevantna svjetska studija nije uspjela statistički dokazati da zasijavanje oblaka raketama doista smanjuje količinu tuče na tlu.
Današnje ljetne oluje imaju golemu energiju, pa je dinamika superćelijskog oblaka toliko snažna da su količine srebrnog jodida koje unose rakete zanemarive. Stručnjaci čak upozoravaju na rizik od kontraefekta, jer pogrešno tempirano zasijavanje u nestabilnoj atmosferi može dodatno povećati energetski potencijal oluje ili preusmjeriti tuču na susjedno područje, a tu je i ozbiljan sigurnosni rizik ispaljivanja raketa u zračnom prostoru preplavljenom komercijalnim letovima.
Pogled na susjedstvo otkriva da jedinstven recept ne postoji, pa se tako Austrija i Njemačka oslanjaju primarno na zrakoplovnu obranu koju financiraju same pokrajine ili udruženja poljoprivrednika, dok Srbija i Bosna i Hercegovina i dalje održavaju i moderniziraju sustave raketnih stanica. Većina zemalja zapadne Europe uopće ne koristi raketnu obranu, već se fokusira na pasivne oblike zaštite.
Budući da su klimatske promjene postale stvarnost, struka naglašava da se naglasak mora staviti na prilagodbu novim uvjetima. Umjesto potrage za čarobnim štapićem u obliku raketa, rješenje se traži u postavljanju zaštitnih mreža koje pružaju fizičku barijeru iznad trajnih nasada, iako zahtijevaju visoku početnu investiciju.
Uz to, ključnu ulogu igraju financijska zaštita kroz osiguranje usjeva uz potpore iz fondova te ulaganje u najmodernije radarske sustave za rano i precizno uzbunjivanje građana.
Potpuno je razumljiv očaj čovjeka koji u nekoliko minuta gleda kako mu led uništava cjelogodišnji trud i izvor egzistencije. Međutim, u borbi protiv prirode koja postaje sve nepredvidljivija, oslanjanje na metode koje znanost smatra neučinkovitima moglo bi biti samo skupo kupovanje lažnog osjećaja sigurnosti.
Umjesto trošenja milijuna na raketni sustav, dugoročno je pametnije taj novac usmjeriti u stopostotno subvencioniranje zaštitnih mreža, brzu isplatu šteta i sustave ranog upozorenja, jer pobjeda nad superćelijama s tla više nije moguća.
