Dok se visoke plaće često percipiraju kao simbol financijskog uspjeha, nova analiza pokazuje da kod primanja iznad 5.000 eura velik dio novca završava u državnom proračunu, dok doprinosi za mirovinu imaju svoj plafon.
Naime, zaposlenici s iznadprosječnim primanjima i dalje izdvajaju značajan dio bruto plaće za mirovinsko osiguranje, no taj iznos ne raste neograničeno. Postoji zakonski definirana gornja granica osnovice, što znači da dio plaće iznad tog praga više ne povećava buduću mirovinu proporcionalno.
S druge strane, porezni sustav ne poznaje takvo ograničenje. Kako primanja rastu, raste i porezno opterećenje. Više porezne stope i dodatni nameti znače da kod visokih plaća država uzima sve veći udio ukupnog iznosa.
U praksi to dovodi do paradoksa: oni koji najviše zarađuju ujedno najviše pune državni proračun, ali im buduća mirovina ne prati taj rast. Razlog leži u samoj prirodi sustava, koji nije isključivo individualan, već počiva na načelu solidarnosti.
Drugim riječima, visoka primanja donose visoka izdvajanja, ali ne i proporcionalno visoku mirovinu. Za mnoge radnike to otvara pitanje isplativosti sustava i dugoročne sigurnosti, osobito u kontekstu sve većih razlika između uplata i očekivanih primanja u starosti.
