Hrvatska je maloprodajna “multi-kulti” voćarna. Dok potrošnja raste tri godine zaredom, domaća proizvodnja stagnira, pa nam hrana stiže s egzotičnih lokacija za koje većina građana uopće ne zna gdje se nalaze.
Zamislite da mrkva koju ste danas stavili u juhu nije ubrana na nekom domaćem polju, već je proputovala više od 8000 kilometara. I to iz Surinama – najmanje države Južne Amerike, smještene na sjeveroistoku kontinenta, čiji je ogroman dio prekriven amazonskom prašumom punom jaguara, tukana i anakondi, a čiji je glavni grad Paramaribo pod zaštitom UNESCO-a.
I dok smo navikli na banane iz Ekvadora, avokado iz Perua ili grožđe iz Južne Afrike u petom mjesecu, podatak da nam narančasto povrće stiže iz ove prekrasne bivše nizozemske kolonije, tri puta veće od Hrvatske, za mnoge je potpuna novost. Baš kao i paprika iz Maroka.
Isplati li se Hrvatskoj toliko uvoziti?
Osim famozne surinamske mrkve, na hrvatskim policama nalazimo i borovnice iz Perua, luk iz Senegala te češnjak iz Kine. Logično pitanje koje se nameće jest – kako se takav daleki transport uopće isplati? Struka objašnjava da ključ leži u dramatičnim razlikama u cijeni same radne snage.
“Uzmimo primjer egipatskog krumpira u našim lancima. Egipatska nadnica je 3 do 5 dolara za cijeli dan, a kod nas radnika nema ispod 10 eura po satu”, objašnjava Branimir Markota iz Hrvatske voćarske zajednice.
Njegove riječi potvrđuje i Mladen Jakopović iz Hrvatske poljoprivredne komore, ističući da udaljenost danas više nije prepreka. “Transport u velikim količinama nije toliko skuplji koliko je sama proizvodnja u tim zemljama jeftinija, i u tome leži čitava razlika u cijeni”, jasan je Jakopović.
Hrvatska je otvoreno tržište i u tome stručnjaci ne vide problem, pod uvjetom da roba zadovoljava standarde. “Ne vidim tu ništa loše, osim ako je u pitanju nekvalitetna roba koja onda kanibalizira i našu robu”, nadodaje Markota.
Kada pogledamo statističke podatke o tome odakle uvozimo najviše, jasno je da i u kategoriji voća i u kategoriji povrća primat drže naši susjedi Talijani. Naime, Hrvatska je najviše povrća uvezla upravo iz Italije u vrijednosti od 42 milijuna eura, a slijede je Njemačka s 36 milijuna i Nizozemska s 35 milijuna eura. Sličan je raspored i kod voća, gdje uvoz iz Italije doseže čak 70 milijuna eura, dok iz Slovenije uvozimo voće vrijedno 57 milijuna, a iz Njemačke 53 milijuna eura. No, ono što tablicu uvoza čini doista fascinantnom jesu iznimno egzotične i specifične lokacije s kojih nam hrana stiže; tako uvozimo povrće iz Irana (289.000 €), Kirgistana (242.000 €), Mijanmara (3.500 €) pa čak i Iraka za simboličnih 10 eura. Istovremeno, na naše police stiže i voće iz Obale Bjelokosti u vrijednosti od 256.000 eura, Gvineje Bisau za 64.000 eura, dok službena statistika bilježi i uvoz s Okupiranog Palestinskog područja vrijedan 1.900 eura.
Zakon na snazi, ministar upozorava blagajnice
Već pola godine u Hrvatskoj je na snazi zakon prema kojem svi trgovci moraju jasno označavati zemlju podrijetla proizvoda. Ipak, u praksi stvari ponekad šepaju.
“Pravila se ne provode svugdje jednako dosljedno, svaki put kad sam u prilici kao kupac upozorim na to”, izjavio je ministar poljoprivrede David Vlajčić, koji priznaje da i sam u trgovinama upozorava blagajnice ako primijeti krivo označenu deklaraciju.
Unatoč tome što nam na deklaracijama pišu lokacije s drugog kraja svijeta, čini se da hrvatskim kupcima to previše ne smeta – kupujemo sve. Potrošnja u domaćoj maloprodaji raste već tri godine zaredom, dok domaća proizvodnja, nažalost, ne prati taj trend. Naša svakodnevica tako ostaje prava “multi-kulti” voćarna u kojoj nam je na tanjuru svakog dana posluženo ponešto sa svakog kontinenta.
