Dok se danas ulicama Zagreb ponovno kreće “Hod za život”, teško ga je promatrati samo kao još jedno javno okupljanje. Riječ je o događaju koji iz godine u godinu prerasta u svojevrsno ogledalo društva – njegovih vrijednosti, podjela i nerazriješenih pitanja.
Za jedne, to je iskren i legitiman izraz borbe za zaštitu života, prožet osobnim uvjerenjima, vjerom i idejom odgovornosti društva prema najranjivijima. Za druge, Hod predstavlja pokušaj nametanja svjetonazora i zadiranja u privatne odluke, posebno kada je riječ o pravima žena.
No ono što se često gubi u buci transparenata i slogana jest činjenica da ovakvi događaji rijetko mijenjaju mišljenja, ali vrlo uspješno učvršćuju postojeće stavove. Sudionici dolaze s već formiranim uvjerenjima, dok protivnici ostaju na suprotnim pozicijama. Dijalog, onaj stvarni i sadržajni, najčešće izostaje.
U tom smislu, “Hod za život” nije samo pitanje jednog svjetonazora, već i pokazatelj koliko je hrvatsko društvo i dalje podijeljeno oko temeljnih etičkih pitanja. I dok jedni hodaju za život, drugi istovremeno prosvjeduju za pravo izbora – često u istom gradu, istog dana.
Možda je upravo to ključna poruka današnjeg dana: ne toliko tko je u pravu, koliko smo kao društvo spremni slušati jedni druge. Jer bez tog koraka, svaki hod, bez obzira na cilj, ostaje kretanje u krug.
