Slučaj vikendice hrvatskog izbornika Zlatka Dalića u Kuršanskom lugu ponovno je razotkrio duboke pukotine u hrvatskoj birokraciji, no ovaj put svjetla reflektora nisu uperena u samu građevinu, već u nevjerojatnu pasivnost lokalnih i državnih institucija. Dok se u javnosti često polemizira o luksuznom zdanju u srcu Regionalnog parka Mura-Drava, stvarnost je takva da se izbornik, baš kao i deseci njegovih susjeda, našao u svojevrsnom talačkom odnosu s administracijom koja već punih trinaest godina odbija donijeti konačnu odluku.
Problem leži u apsurdnom pravnom vakuumu koji Međimurska županija, prema vlastitom priznanju, ne planira samostalno rješavati. Iako su zahtjevi za legalizaciju objekata na tom osjetljivom području podneseni još davne 2011. godine, županijska administracija lopticu uporno prebacuje na Zagreb, tvrdeći kako su im ruke vezane bez jasnog očitovanja HEP-a, Hrvatskih voda i resornih ministarstava. Župan Matija Posavec izravno poručuje kako Županija u ovom procesu služi tek kao servis koji čeka tuđe upute, čime se stvara situacija u kojoj nitko ne želi povući prvi potez – ni prihvatiti ni odbiti legalizaciju.
Ovakva administrativna neodlučnost stvorila je savršenu zaštitu za sporne objekte. Naime, prema važećim propisima, Državni inspektorat ne može pristupiti uklanjanju građevine dokle god traje postupak njezine legalizacije. Budući da Županija taj postupak drži u stanju trajnog mirovanja, objekti poput Dalićevog ostaju u pravno nedefiniranom, ali sigurnom statusu. Izbornik je u cijeloj priči zauzeo pomirljiv stav, naglašavajući kako će poštovati svaku odluku institucija, piše 24sata, no te odluke nema na vidiku jer se sustav očito boji presuditi području koje se nalazi unutar ekološke mreže Natura 2000.
Umjesto da jasno definiraju pravila igre u zaštićenom pojasu rijeke Drave, institucije su dopustile da godine prolaze u dopisivanjima i prebacivanju odgovornosti. Dok se županijska vlast „pere ruke” od slučaja, javnost ostaje s gorkim okusom birokratske nemoći. Cijela situacija sugerira da problem nije u pojedincima koji čekaju rješenja svojih zahtjeva, već u tromom sustavu koji radije bira status quo nego preuzimanje odgovornosti za prostor kojim upravlja.
