Prošla je godina dana otkako je predsjednik Republike Zoran Milanović prisegnuo za svoj drugi mandat na Pantovčaku. U tom razdoblju nije nedostajalo političkih poruka, oštrih istupa i polemika, ali ostaje pitanje – je li Hrvatska od svega toga imala konkretne koristi?
Retorika ispred rezultata?
Milanović je i u drugom mandatu ostao dosljedan svom prepoznatljivom stilu – izravnom, često konfrontacijskom i bez zadrške prema političkim protivnicima. Njegovi javni nastupi redovito izazivaju reakcije, posebno kada je riječ o odnosima s Vladom i premijerom. Iako dio javnosti takav pristup vidi kao osvježenje i znak političke autentičnosti, drugi ga smatraju nepotrebnim produbljivanjem podjela.
Predsjednik je tijekom protekle godine često komentirao vanjskopolitičke teme, sigurnosna pitanja i odnose unutar Europske unije. Međutim, kritičari upozoravaju da je retorika često nadmašila konkretne inicijative.
Odnosi s Vladom: Status quo
Suradnja između Pantovčaka i Banskih dvora ostala je na razini formalne korektnosti, ali bez vidljivog strateškog zajedništva. Ključne teme poput obrane, sigurnosti i imenovanja u diplomaciji povremeno su bile izvor prijepora.
Ustavne ovlasti predsjednika ionako su ograničene, no politička težina funkcije često ovisi o sposobnosti suradnje. U tom segmentu, prva godina drugog mandata nije donijela značajniji pomak.
Vanjska politika i sigurnost
Na međunarodnoj sceni Milanović je zadržao prepoznatljiv ton – skeptičan prema pojedinim europskim politikama i vrlo oprezan u odnosu prema globalnim sigurnosnim pitanjima. Takvi stavovi izazivaju podijeljene reakcije, kako u domaćoj, tako i u međunarodnoj javnosti.
Podrška dijela birača ostaje stabilna, no ankete pokazuju da dio građana očekuje više državničke smirenosti, a manje političkih polemika.
Što građani misle?
Nakon godinu dana, dojam je da Milanović nije značajno odstupio od obrasca ponašanja iz prvog mandata. Njegovi simpatizeri ističu dosljednost i “neovisnost”, dok kritičari smatraju da drugi mandat zasad ne donosi novu viziju ni jaču institucionalnu stabilnost.
Druga godina mandata mogla bi biti ključna – hoće li predsjednik iskoristiti iskustvo i politički kapital za konkretnije inicijative ili će ostati u okvirima već viđenog političkog stila?
Vrijeme će pokazati je li prvi dio drugog mandata bio tek zagrijavanje ili propuštena prilika.
