Hrvatska futsalska reprezentacija osvojila je broncu na Europskom prvenstvu. Veliki sportski uspjeh, dramatična utakmica, penali, emocije – sve ono zbog čega sport volimo. I sad dolazimo do pitanja koje se, nažalost, u Hrvatskoj sve češće postavlja ne zbog sporta, nego zbog svega oko njega:
kakav će biti doček?
Jer znamo kako to ide. Umjesto da u prvom planu budu igrači, njihov trud i medalja, vrlo lako se dogodi da fokus pobjegne u potpuno drugom smjeru. Pozornica, razglas, protokol, tko dolazi, tko ne dolazi, tko pjeva, tko se vrijeđa, tko se čudi i sport opet ostane po strani.
A što ako se ponovi već viđeni scenarij?
Što ako igrači zatraže da im pjeva Marko Perković Thompson?
Što ako se bronca pretvori u novu rundu javnih rasprava, podjela, naslova i prepucavanja koja nemaju nikakve veze s futsalom?
Nije problem u slavlju. Slavlje je zasluženo. Problem je kad slavlje postane predvidljiv cirkus, s istim glumcima, istim replikama i istim posljedicama. Kad se opet raspravlja o svemu, osim o igri, golovima, obrani, penalu koji je odlučio medalju.
Ovi momci su na terenu ginuli za svaku loptu. Vodili, pali, ustali, izdržali pritisak i pobijedili. I to bi trebalo biti dovoljno. Bez dodatnih “performansa”, bez simbolike koja nema veze s parketom, bez potrebe da se svaka sportska priča pretvori u društveno-politički ring.
Možda je vrijeme za doček koji neće završiti u rubrici “kontroverze”, nego u rubrici “sport”.
Možda je vrijeme da se jednom slavi tiho, dostojanstveno i fokusirano na uspjeh.
A možda je to u Hrvatskoj – previše optimistično.
Bronca je tu. Povijest je ispisana.
Sad je samo pitanje: hoće li sport ovaj put ostati glavni lik vlastite priče?
